Čovjek je društveno biće i veže se za druge ljude, voli osjećaj pripadanja nekoj zajednici – obitelji, prijateljima, domu, tvrtki, poslu, gradu, rodnom mjestu, narodu…
Potreba za pripadanjem i bliskošću osnovna je životna potreba i moćna pokretačka snaga. Narav naših veza s drugima varira od čvrstih (i previše čvrstih) do labavih. Oni ljudi koji ne uspijevaju ostvariti blizak odnos i zadržati ga u značajno su većoj opasnosti od obolijevanja, psihičke ili fizičke prirode.
U procesu vezivanja i vezanosti, prije ili kasnije, dolazi do odvajanja (separacije). S odvajanjem se većina ljudi teško nosi suočavajući se s ljutnjom, strahom, tugom. Kad dođe do prekida veze (odnosa) dođe neočekivano, iznenadno ili nasilno, proces odvajanja još je bolniji, osjećaji koji ga prate intenzivniji.
U današnje vrijeme naš najčešći odgovor na odvajanje je „odcjepljivanje“ od svojih autentičnih emocija, uz prevladavajuće osjećaje usamljenosti i izoliranosti i povremenim ili trajnim „izlazima“ poput psihosomatskih bolesti (koje su sve češće), depresije, anksioznosti i težih psihičkih oboljenja (psihoza).
Slaba sposobnost vezivanja rezultira destruktivnim ili autodestruktivnim, nerijetko nasilnim ponašanjem, depresijom, ovisnostima (o alkoholu, drogama, internetu, video-igrama, klađenju i dr.), izgaranjem na poslu (burn-out sindrom)…
Možemo reći da se odražava na sve aspekte života.
Naše zdravlje, stanje našeg imunološkog sustava, zrcali naše unutarnje stanje, jedno se odražava na drugo.
Nakon odvajanja, kraćeg, duljeg ili trajnog, prirodno je ući u proces žalovanja. To znači suočiti se sa strahom, ljutnjom i tugom. Žalovanje je proces koji vodi do prilagodbe na gubitak, tj. do toga da naučimo živjeti s činjenicom da osoba koju smo izgubili (ili nešto što smo izgubili) više nije tu, s nama.
Žalovanje ima nekoliko faza. To su: negacija, protest, ljutnja, strah, racionalizacija, prihvaćanje, obnavljanje, opraštanje, zahvalnost.
Svaka od ovih faza nužna je želimo li izliječiti dušu zbog prekinutog odnosa. Od posebne je važnosti za proces žalovanja prorada tuge i njeno manifestiranje kroz plač, jecanje, razgovor i sl. i njeno otpuštanje. Osoba koja si ne dopusti proći kroz ovu fazu, koči je i suspreže se produžava svoju bol, napetost i druge prisutne osjećaje.
Međusobno se razlikujemo po tijeku i trajanju tugovanja, kao i po kratkoročnim i dugoročnim posljedicama gubitka. Puno toga ovisi o osobnim činiteljima, o prirodi emocionalne vezanosti za osobu ili ono što smo izgubili, o prirodi gubitka i dr.
Tugovanje je proces koji zna potrajati, često težak i vrlo bolan. Kod većine ljudi odvija se u epizodama, razdobljima tijekom kojih osoba bolje funkcionira i razdobljima pogoršanja.
U većini slučajeva, posebno uz dobru podršku, žalovanje završava prihvaćanjem gubitka i nastavljanjem s uobičajenim tijekom života.
Kako možemo sami sebi pomoći suočeni s gubitkom?
Važno je dopustiti si žalovanje i prihvatiti sve emocije koje su prisutne u nama. Također je važno dopustiti drugima da nam budu podrška i dati im do znanja kako nam mogu pomoći.
Korisno je osluškivati sebe i činiti ono što nam u tom trenutku čini dobro.
Kad imamo potrebu biti sami, zamoliti druge da to poštuju, kad imamo potrebu za društvom, isto tako to izreći bez bojazni hoćemo li koga povrijediti.
Dođe li nam potreba za šetnjom, odlaskom u prirodu ili za nekom aktivnošću koja nam pričinja zadovoljstvo, opušta nas i veseli – trebali bi je prakticirati jer su to „mali predasi“ od tugovanja, svima potrebni.
Tijekom procesa tugovanja dobro je živjeti sat po sat, dan po dan. Neposredno nakon gubitka ne preporuča se donošenje važnih odluka i planiranje budućnosti. Kako smo rekli, sat po sat… Strpljivo sa sobom bez prevelikih očekivanja.
Kad je riječ o podršci drugome u vrijeme žalovanja – najvažnija je prisutnost. Biti tu, dati osobi do znanja da se na nas može osloniti i, ne znamo li što reći – šutjeti (tiha prisutnost), uz lagani dodir i osluškivanje osobe. Slušati, bez (pr)osuđivanja, vrednovanja, racionaliziranja, savjetovanja i sl. Poželjno je ponuditi i konkretnu, praktičnu pomoć (odvesti/dovesti, pospremiti, nabaviti, prespavati/ostati s osobom preko noći i sl.).
Zlatno pravilo u pomagačkom svijetu je pitati, ne raditi ništa na svoju ruku. Tugujući se nose s teškim i brojnim emocijama i znaju se ponašati odbijajuće, nezahvalno, kao da ništa od nikoga ne žele. To stanje je privremeno i zahtijeva strpljenje i razumijevanje.
“Kao psihoterapeut, primijetila sam da ljudi dođu u terapiju tek nakon određenog perioda kada su ona prva iskustva velikog gubitka manje dominantna. To je jako shvatljivo. S ozlijeđenim dijelom ne počinjemo odmah vježbati. Prvo vrijeme je vrijeme plakanja kad je najvažnije biti pored osobe. Kada se u terapiji ipak pojavi osoba u akutnom stanju boli, plačemo zajedno. Potenciramo uspomene, situacije koje su nas spajale s tom osobom … pustimo da to sve izađe iz nas… Najčešće dolaze osobe u akutnoj boli kada nemaju ili im se čini da nemaju priliku tako se olakšati unutar obitelji (bilo zbog djece, starijih roditelja čije bi zdravlje bilo ugroženo ili zbog drugih razloga). Jako je važno isplakati se, pa i izvikati, izudarati, ispisati tugu, gubitak… Pri tome je dobro da smo sami i da pustimo iz sebe svaku emociju…” rekla je Ivana Grabar.
Antonija Pleša
Krugovi, Centar za edukaciju, savjetovanje i humanitarno djelovanje
Photos courtesy of Pixabay
Pridruži se raspravi