Postoje dani kada sunce sakriju oblaci, a nebo postane sivo i tmurno. Ako to potraje, počinjemo osjećati kako nam nedostaju njegova svjetlost i toplina. Vedrina koju ono donosi.
Bez sunca osjećamo se bezvoljno, nemamo energije, nedostaje nam vedrina izvana – ona koja potiče i onu iznutra.
Kad smo bolesni, događa se nešto slično.
Snaga iscuri negdje između dijagnoza, pretraga, čekanja, umora i burnih emocija. U takvim danima lako je zaboraviti ono što suncokret nikada ne zaboravi: uvijek se ima čemu okrenuti.
Suncokret se ne predaje kada dođu oblaci. On zna – sunce nije nestalo. Samo je privremeno skriveno.
A kada je sunca najmanje, suncokreti se okreću jedni prema drugima. Naslone se, usmjere, prate. Dijele svjetlo koje imaju. Ne daju se obeshrabriti.
Možda se danas ni ti ne osjećaš snažno. Možda ti je tijelo umorno, a srce preosjetljivo.
Ali tu si.
I možda baš danas netko drugi podigne glavu jer si rekao/rekla pravu riječ.
Jer si sjela/sjeo pokraj njega. Pogledao/pogledala s toplinom. Pružila/pružio ruku. Ili samo bio/bila tu.
To je snaga suncokreta.
Ona nije u tome da uvijek stoji visoko, žarko žut.
Snaga je u tome što ne zaboravlja kamo pripada, što ga hrani i kamo se treba okrenuti.
Snaga je u povjerenju – da će se sunce vratiti.
I u spoznaji – da okrenemo li se jedni prema drugima, možemo biti svjetlo… jedni drugima.
Ne moraš uvijek biti jak/a.
Dovoljno je da budeš tu.
I da se, poput suncokreta, ponekad okreneš suncu ili prema drugome/bližnjemu.
Nekad da primiš podršku.
Nekad da je pružiš.
To je život.
