U šetnji sa suprugom odlučila je povjeriti mu nešto što ju je tištilo, u nadi da će biti saslušana, shvaćena i možda utješena.
No, on je jedva dočeo da ona završi i odmah počeo govoriti o vlastitim problemima.
U tom trenutku obuzeo ju je val frustracije. Mogla je ući u svađu, mogla se povući no, izabrala je nešto treće.
Odlučila ga je saslušati do kraja i samo ga zagrliti. Rekla mu je: „Vidim da ti je teško, žao mi je što ti ne mogu pomoći.“ Isprva je bio ukočen i pomalo iznenađen, ali onda se opustio i primio taj zagrljaj.
Ono što ju je najviše iznenadilo bio je cal osjećaja koji je taj čin pokrenuo – osjećaj bliskosti, povezanosti i unutarnjeg mira.
Nije dobila ono što je očekivala, ali je dala ono što je i sama trebala. I upravo je to promijenilo trenutak.
Ne možemo uvijek biti tako jaki, ali ponekad, kada uspijemo, kada mi budemo promjena koju želimo vidjeti kod drugoga, dogodi se čudo. Mali, iscjeljujući pomak koji vraća toplinu i smisao odnosa.
