Mnogi suvremeni psiholozi i psihijatri sve otvorenije polemiziraju i osvješćuju mlađi uzrast o, nažalost i poprilično, tabu temi u Hrvatskoj- depresiji. Laički naziv za istoimeni duševni poremećaj je “kuga 21. stoljeća” što ukazuje na prirodu depresije kao i na rapidan i nekontrolirani porast oboljelih.
Za spomenutu „kugu“ stručnjaci govore da će u skoroj budućnosti postati drugi zdravstveni poremećaj pučanstva po učestalosti. Usudimo se zadirnuti u psihologiju čovjekova uma postavivši pitanje brinemo li se dovoljno za mentalno zdravlje kao i za fizičko? Razum nam nameće činjenicu da moramo brinuti o fizičkoj spremi, no kako to da ne nalazimo vrijeme i volju i za brigu o psihičkom zdravlju? Zvuči poput floskule da osoba ne može pronaći vremena za vlastito zdravlje. Ne može ili ne želi pronaći?
Živjeti u svijetu gdje su mladi još u potrazi za oformljivanjem identiteta i traženjem uzora, zasigurno nije jednostavno. Otuđenost unutar obitelji gdje nema dovoljno kvalitetne komunikacije i gdje mladi nemaju potrebu iznositi osjećaje i probleme svojim bližnjima te posljedično potiskivanje vlastitih emocija, mora biti pogubno za osobu u razvoju. Kada smo već „zagazili“ u obiteljske odnose, okidač depresivnog ponašanja može biti i zlostavljanje od strane užih članova, smrt jednog od roditelja, nezdrav odnos dijete-roditelj, nedovoljno ljubavi u ranom djetinjstvu te genetska predispozicija.
Nezaobilazno je spomenuti društvene mreže i trendove koji danas imaju više autoriteta negoli njihovi roditelji. Etiketiranje osobe na temelju slika, pratitelja, izgleda, modnih marki uistinu mora biti poražavajuće za mladog čovjeka koji može puno više ponuditi svijetu od jedne obične slike na kojoj je sve manje vrijedno od vremena uloženog u objavu iste. Ovdje se počinju stvarati kompleksi, osjećaji manje vrijednosti, manjak samopouzdanja te iskrivljena slika stvarnosti.
Osjećaj praznine i nezadovoljstva onim što nas je do jučer ispunjavalo je alarm, upozorenje. Ako se potencijalno rizično ponašanje ne prevenira, može doći poremećaja spavanja i nesanice, kroničnog umora, niskog samopoštovanja, niske razine koncentracije… Ukoliko se pravovremeno ne potraži stručna pomoć/tretman, osoba će može naći u samoj srži depresije dovodeći u pitanje vlastitu egzistenciju.
A ti? Idi i svakoj nesigurnoj djevojci reci da je savršenija od bilo kojeg loše osmišljenog filtera koji ne briše nedostatke i mane, već njenu osobnost. Onoga koga su ranili, raskopavši njegovo dostojanstvo, reci da je dostojan svake lijepe riječi. Onome koji nema s kime popričati dopusti da ti prepiča cijeli svoj život i svaku emociju koju je osjećao u svakom trenutku. Ti samo slušaj, bit će dovoljno…. Ne moraš biti ni doktor, ni psiholog da bi pomogao drugoj osobi.
Antonija Maduna
studentica 3. godine radne terapije
Photo courtesy of Pixabay
Pridruži se raspravi