Kako ju ostvariti i zašto je važna
Odnos s liječnikom je važan. O njemu u mnogome ovisi uspješnost liječenja. Zato bismo, između ostalog, trebali težiti dobroj i učinkovitoj komunikaciji i njegovati dobar odnos kako s obiteljskim tako i s drugim liječnicima kojima smo upućeni. Isto se odnosi i na ostale medicinske djelatnike.
U knjizi „Priče koje iscjeljuju“ autorica dr. Rachel Naomi Remen u nizu priča opisuje važnost tog odnosa. („Dieter, obolio od raka jetre, nastavio je dolaziti svaki tjedan i primati kemoterapiju ne bi li i dalje imao priliku razgovarati sa svojim liječnikom. Tih nekoliko trenutaka povezanosti i razumijevanja bili su mu neizmjerno važni. Uvijek je žalio zbog spomenute epizode i nemogućnosti njegova liječnika da shvati koliko je njemu razgovor bio važan i potreban.“)
Niz studija potvrđuje činjenicu da pacijenti koji imaju dobar odnos s liječnikom imaju manje zdravstvenih problema i da one koje imaju brže i učinkovitije rješavaju.
Svaki bi liječnik trebao na odgovarajući način iskomunicirati s pacijentom prirodu bolesti, tijek, neophodne dijagnostičke obrade i važnost istih, izložiti dostupne mogućnosti liječenja, imajući u vidu da svakom pacijentu treba pristupiti individualno, kao osobi za sebe.
Važno je da oboljela osoba aktivno sudjeluje u liječenju, da bude dobro informirana i uključena u donošenje odluka. Teret informiranja najvećim je dijelom u domeni liječnika, a pacijent bi se trebao i samostalno informirati o svojoj bolesti, dati liječniku dovoljno informacija o sebi, postavljati pitanja, tražiti pojašnjenja ukoliko postoje nejasnoće.
Kako većina liječnika ima problem s vremenom koje imaju na raspolaganju za pacijenta, o tome treba voditi računa. Manjak vremena jednim dijelom možemo nadoknaditi dolascima točno u dogovoreno vrijeme, zapisivanjem pitanja prije dolaska, bilježenjem odgovora, savjeta, uputa, lijekova i uputnica koje smatramo potrebnima, pridržavanjem uputa, vođenjem evidencija/dnevnika i sl. Pripremljenost će rezultirati učinkovitijom komunikacijom koja tad može biti i kraća, da ne izgubi smisao.
U slučaju da nismo u mogućnosti sve obaviti sami pomoć možemo potražiti od obitelji i prijatelja i zamoliti nekoga od njih da dođu s nama na pregled kod liječnika. Osoba u pratnji može nam biti emocionalna i fizička podrška, podsjetiti nas na nešto, pomoći u donošenju odluke, dati mišljenje, prijedlog ili drugo.
Pacijenti se nerijetko susprežu pitati, tražiti pojašnjenja, iskazati nerazumijevanje. Tome se valja oduprijeti jer na taj se način isključujemo iz odgovornosti za vlastito zdravlje, stavljamo u pasivnu poziciju. Svaki čovjek najbolje poznaje sebe, svoje mogućnosti i životne okolnosti te snosi posljedice. Zato treba biti uključen i aktivan i sudjelovati u odlučivanju o svom liječenju.
Liječnik je tu da nam svojim stručnim znanjem pruži informacije o bolesti, mogućnostima i načinima liječenja, prednostima i nedostacima, iskustvima, da provodi liječenje. Uloga pacijenta je da odluči i izabere za najbolju mogućnost za sebe i da se potom pridržava određene terapije.
Savjetujemo izbjegavanje ‘hvatanja’ liječnika na hodniku i traženje informacija ‘u hodu’, na brzinu. Na taj način pokazujemo nepoštovanje i prema vlastitom zdravlju i prema liječniku. Također bismo trebali izbjegavati isključivu komunikaciju telefonom i elektroničkom poštom. Neupitna je praktična strana ovakvog načina komuniciranja (i treba ju koristiti kad god je moguće), ali osobni kontakt ostaje nezamjenjiv i neprocjenjiv.
Odnosi s drugima su nam važni. Dean Ornish, dr. med. u svojoj knjizi „Ljubav i preživljavanje – osam puteva do bliskosti i zdravlja“ piše: „Ne poznajem niti jedan medicinski čimbenik koji na naše preživljavanje utječe snažnije od iscjeljujuće moći ljubavi i bliskosti. Ni prehrana, ni tjelovježba, ni stres, ni genetika, ni lijekovi ni kirurški zahvati.“
Kad smo bolesni odnos s našim liječnikom trebao bi nam biti među najvažnijima.
Lorena Bosnar, dr. med.
Photos courtesy of Pixabay
Pridruži se raspravi