Bez svladavanja nekih životnih vještina, samostalnost je nedostižna, bez obzira na to imate li invaliditet ili ne. Kuhanje je jedna od takvih vještina.
Mnogi od nas o kuhanju nisu ni razmišljali do početka srednje škole. Bilo nam je posve normalno da se jelo “pojavi” za stolom u vrijeme ručka, zar ne? Ne radi se samo o tome da smo (pre)često gunđali zbog jela koje nam je pripremljeno, nego da (još češće) nismo bili svjesni da je kuhanje obroka – proces.
S godinama sam postala sve svjesnija složenosti tog procesa, a time i sve uvjerenija da ja to ne mogu. Točnije, da će, među četiri ili pet faza pripremanja obroka, sigurno postojati barem jedna koju neću moći izvesti. Zbog toga mi je bilo lakše ni ne pokušavati. Zavaravala sam samu sebe da kuhati ne znam jer nisam ni pokušavala, stavljajući sve svoje strahove po strani. A strahova je u kuhanju bilo doista mnogo. No, krenimo redom. Čišćenje povrća zahtjeva spretnost s gulilicom, ako ne želiš riskirati da se porežeš s nožem. Ipak, ni ta sigurnija opcija nije bila bezbolna; od gulilice sam u početku imala žuljeve. Rezanje mesa radnja je za koju trebaš koristiti nož, “što oštriji, to bolje”, kažu. Što ako se porežem? Dobro, pretpostavimo da neću. No, kako onda crveni luk narezati dovoljno sitno? Ah, da, zato postoje one sjeckalice koje reklamiraju na televiziji, zar ne?
Rukovanje nožem izazov je kojem treba pristupiti polako i koncentrirano, sa svjesnošću da vas čeka mnogo vježbe. Iako svatko sam mora pronaći koji je za njega najlakši način rezanja, korisno je da vam netko pokaže kako je njemu to najlakše, bez obzira na to ima li invaliditet ili ne. Nečiji tuđi način rješavanja izazova rukovanja nožem, pomoći će vam da pronađete onaj način koji je vama najlakše izvediv. No, rezanje je samo uvodno poglavlje kuhanja.
Nakon što sam sve sastojke pripremila za kuhanje, slijedi neka od opasnijih radnji: kuhanje, prženje ili pečenje. Za svaku od njih trebam biti u doticaju s vrelom podlogom, a kasnije i vrelom hranom. Nužna prilagodba u mom slučaju je spušteni štednjak na struju i povišena pećnica. Plin je mnogo opasniji zbog mogućnosti izbijanja otvorenog plamena pa je mudro ne riskirati. Kao i većina kuhinjskih elemenata, štednjak mi je spušten tako da mogu sve radnje povezane s kuhanjem raditi sjedeći. Sjedenje mi omogućava fleksibilniji i precizniji rad rukama. Pećnica je u mojoj kuhinji povišena, kako bih mogla sjedeći staviti pleh u pećnicu i izvaditi ga iz nje.
Osim tehničkih prilagodbi, radnje poput prženja zahtijevaju i prilagodbu recepata. Da smanjim rizik neželjenih situacija, ne pržim u dubokom ulju, već samo na malo ulja, kratko i u poklopljenoj tavi. Deblje komade mesa potom zamotavam u papir za pečenje i stavljam ga u pećnicu da se iznutra ispeče. Želim naglasiti da sam sve spomenute prilagodbe učila od profesionalnog kuhara, koji je imao iskustvo poučavanja drugih, većinom osoba bez invaliditeta. Prilagodbe koje sam morala usvojiti nisam mogla osmisliti, ali sam ih uz mnogo vježbe uspjela svladati.
Nema sumnje da osobe s motoričkim teškoćama ne mogu same učiti kuhati, metodom pokušaja i promašaja, kako to rade osobe bez invaliditeta. Pa ipak, kada ih netko nauči na koji način one mogu kuhati, osobe s motoričkim teškoćama mogu naučiti kako upotrijebiti svoje sposobnosti da bi neutralizirale teškoće te na poslijetku ostvarile cilj. Pritom treba biti realan i ne zavaravati sebe. Pokušavati, ali ne i bezglavo riskirati. Biti uporan, ali ne i brzati. Da, brzina mi je najveći neprijatelj. Pretpostavljam da ste čuli za ona “brza i jednostavna jela gotova za 20 minuta”. Meni su takva jela najkompliciranija i najduže vremena mi treba upravo za njihovu pripremu. Naime, sedam minuta predviđenih za čišćenje i rezanje sastojaka kod mene se protegne u 47 minuta, a 13 minuta predviđenih za kuhanje i serviranje, kod mene se protegne u minimalno 25 minuta: 7 minuta za slaganje sastojaka u posudu, 13 minuta za kuhanje i još 5 minuta za serviranje jela. Ipak, nakon pripreme obroka uvijek zaključim da se sve isplatilo, iz više razloga.
Prvi razlog je taj što sama mogu odrediti kada ću ručati pa ne moram trpjeti “nervozu praznog želuca”. Drugo: sama biram što ću jesti. Iako je preuzimanje odgovornosti za kuhanje obroka izazov, dobro je da se s njim što češće suočavamo jer tako postajemo jači i spremniji za neke druge izazove. Treće: i ja mogu nekog počastiti ručkom. Ovo je za mene posebno zadovoljstvo i mogu potvrditi da ljubav na poseban način ide i kroz želudac. Čak i kada su prijateljstva u pitanju. Stoga, ne oklijevajte, uzmite kuhaču u ruke i nadvladajte izazove samostalnog kuhanja. Dobar tek!
Autorica: Ivona Šeparović
Tekst preuzet s: https://www.savezsumsi.hr/index.php/novosti
*Stavovi izneseni u komentaru osobni su stav autorice i ne odražavaju nužno stav Saveza SUMSI
Photos courtesy of Pixabay
Pridruži se raspravi