U situaciji samoizolacije i značajne redukcije socijalnih kontakata neki među nama duže će vrijeme boraviti sa skupinom ljudi, bilo da je riječ o obitelji, bilo prijateljima. S jedne strane to može biti značajan faktor umanjivanja osjećaja straha, tjeskobe, usamljenosti, s druge može predstavljati izazov jer duži boravak u istom prostoru, na način koji nismo navikli, bez uobičajenih dnevnih rutina, može povećati međusobnu netrpeljivost, mogućnost prepirki pa i ozbiljnijih sukobljavanja.
Nalazimo se u okolnostima koje su za sve nas nove, nepoznate i pobuđuju niz osjećaja u nama (strah, zabrinutost, uzbuđenost, zbunjenost, ljutnju, nesigurnost, nemir, povećan oprez, razdražljivost, tugu, bespomoćnost, beznađe, doživljaj gubitka kontrole, nezadovoljstvo…). Svi proživljavamo neke gubitke (gubitak kontrole, uobičajene rutine, socijalnih kontakata), neki su se razboljeli ili imaju člana obitelji koji se razbolio (zdravstveni gubitak), neki su izgubili sigurnost doma (egzistencijalni i materijalni gubitak) i dr. Ne znamo koliko će dugo sve ovo potrajati, kako će se razriješiti ili hoće li se ponoviti.
Situacija oko koronavirusa kao i potres koji se zadesio u Zagrebu i okolici dva su ozbiljna traumatska događaja koji nas drže u stanju povećane budnosti i opreza. Što takva situacija duže traje, postajemo ranjiviji, osjetljiviji, tjeskobniji, „fitilj nam je kraći“.
Riječ je o prirodnim reakcijama na nepredviđene i izvanredne okolnosti. Prilagodba je proces, treba nam malo vremena. Važno je da toga budemo svjesni i da jedni prema drugima budemo obzirniji i strpljiviji. Da ne zaboravimo da je najvažnije da smo živi, zdravi i sigurni, mi i naši bližnji.
U ovom trenutku jedni drugima trebamo dati najbolje od sebe – biti podrška, prijatelj, rame za plakanje, uho koje sluša.
Poželjna je dobra organizacija zajedničkog suživota (dogovor oko dnevnih aktivnosti) i sporazum o strpljivosti i međusobnoj toleranciji (dogovor je učinkovitiji ukoliko je postignut prije nego se odnosi naruše).
Kad „ispucamo“ mogućnosti raspoloženje možemo pokušati popraviti kraćom tjelovježbom (dokazano pomaže) ili kratkim udaljavanjem od ljudi oko nas (odlazak u šetnju na sigurnoj udaljenosti), molitvom ili meditacijom ili nečim drugim za što inače znamo da nam popravlja raspoloženje (npr. kupka, čitanje, telefonski ili video razgovor, film, glazba, ručni rad, kuhanje…).
Osjećaje ne treba zanemariti. Osvještavanjem istih omogućavamo si bolju reakciju i nošenje s njima.
Antonija Pleša
Krugovi, Centar za edukaciju, savjetovanje i humanitarno djelovanje
Pridruži se raspravi