Najvrijednije čovjekovo blago je zdravlje. Nažalost toga počnemo biti svjesni tek kada ga izgubimo. Tek tada spoznamo koliko je “biti zdrav” neprocjenjivo i koliko smo se, bilo svjesno, bilo nesvjesno, zdravljem kockali. Kao da smo smatrali da je zdravlje nešto što nam samo po sebi pripada i što zaslužujemo, nešto na što samim rođenjem imamo pravo. Dok se čovjek ne razboli, ne shvaća koliko ponekad bespotrebno troši i muči svoje tijelo i svoj duh.
Ivana se uklapala u gornju priču. Kao veliki radoholičar i perfekcionist, najmanje je pažnje posvećivala samoj sebi i svom zdravstvenom stanju. Davala se puno u posao i nije odbijala zadatke – kao da je život u stresu za nju postao nešto normalno. Kao da bez stresa nije znala funkcionirati. Kada nije radila, pokušavala je svoje slobodno vrijeme ispuniti sa što više aktivnog sadržaja. Ležanje na kauču i odmaranje nije bila opcija za Ivanu. Uvijek je bila na raspolaganju svojoj obitelji i prijateljima, iako je više puta osjećala zbog toga ljutnju. Uvijek je bila vesela, nasmiješena, pozitivna… Iako je često bila gnjevna, puna tuge i izgubljena…
No svaka akcija kad-tad dođe na naplatu. Ivana je počela primjećivati da je svakim danom sve umornija. Da se svaki dan kasnije i teže ustaje iz kreveta. I na poslu je bila pospana i nije imala koncentracije. Nakon svakog odrađenog treninga osjećala je veliku slabost i vrtoglavice. Na piću s društvom je bila odsutna, iako se jako trudila i dalje biti puna podrške i veselja. Ivana nije shvatila poruku svog tijela odmah. Pristupila je rješavanju problema s više šalica kave dnevno i još dužim ostankom na poslu kako bi nadoknadila svoju novodošlu sporost. Još je više stiskala zube. No tijelo se tada još jače pobunilo. Bila je još umornija, kao da je netko isisao svu njenu životnu energiju. Stalno joj se spavalo, ali noći je provodila budna. Misli su joj često bile zbrkane i u magli. Često su je boljeli vrat i mišići, a nekad je bol bila toliko jaka da bi je skroz obuzela. Sve češće je bila prehlađena. Kada bi se nekome požalila, često ju se ne bi doživljavalo ozbiljno pa je dobivala komentare: „Tako mlada, a umorna?“ ili „Ma nije ti ništa, umišljaš. Sve je to u tvojoj glavi.“ Neki ljudi su se čak i makli od nje, svjesno ili nesvjesno, jer im je to bilo naporno slušati. Ivana je inače slušala njih i zabavljala ih – neprirodno je bilo biti s druge strane.
Ivana je prelazila je iz stanja potpune apatije do stanja visoke anksioznosti. Samu sebe više nije prepoznavala. Gdje je nestala ona djevojka koja je radila sto na sat i kojoj ništa nije bilo teško? Osjećala je krivnju i frustraciju jer je uporno htjela biti ona stara Ivana. No svaki pokušaj premotavanja kazete koštao ju je novog iscrpljivanja i dobivanja pregršt novih simptoma. Došao je dan kad je sama sebi morala priznati da nešto nije u redu i da treba nešto poduzeti, jer na njenom je satu otkucavalo 5 do 12. Nakon više nalaza i pregleda kod liječnika, od kojih su je neki uvjeravali da joj nije ništa, do druge krajnosti u kojoj su joj davane moguće teške dijagnoze i prognoze, došlo se do zaključka da je Ivana – izgorjela. O kroničnom umoru ili takozvanom „burn-outu“ Ivana, kao i većina ljudi, nije znala puno, no uz pomoć stručnjaka dobila je puno podataka kako si pomoći i kao se nositi s time.
Srećom stanje se nije jako rasplamsalo, tek je bilo u povojima, no čekalo ju je puno rada na sebi i promjena životnih navika. Puno učenja strpljenju. Uvođenjem stalnog rasporeda i discipline, počela je unositi red u svoj život. Uvela je novi režim spavanja od 8h – dizala bi se u 6, a krenula na spavanje već u 10 kako bi pratila normalan bioritam tijela. Svako bi jutro vježbala jogu i zdravo doručkovala – na taj je način posvetila jedan dio jutra sama sebi da bi lakše i ljepše ušla u dan. Promijenila je način prehrane, prestala je piti kavu. Kuhala je svaki dan i nije joj bilo ni malo teško, čak je i uživala u novim receptima i kulinarskim pothvatima. Obećala je sama sebi da na poslu neće pretjerivati, da će više postavljati granice i govoriti „ne“. Zajedno sa psihologom radila je na učenju asertivnosti i kako se bolje nositi sa stresom. Trudila se svaki dan meditirati i svjesno opuštati, te prošetati u prirodi nakon posla. Pisala je dnevnik emocija i zahvalnosti na malim stvarima. Odmaranje i ležanje na kauču uz dobar film ili knjigu više nije bio gubitak vremena. Punila je sebe kao što bi punila i bateriju na mobitelu. Svoje vrijeme i energiju više nije davala bilo kome. Niti je uvijek bila dostupna. Nekima se to svidjelo, a nekima ne, no pustila je ljude koji nisu bili dobri za nju. I najvažnije od svega – odlučila je biti nježna prema sebi u svemu. Iako je taj put bio pun napretka i nazadovanja, sreće pa opet tuge, Ivana je našla pravi balans. Srećom je na vrijeme prepoznala koliko ponekad sama sebi šteti. I pomoću te spoznaje postavila prioritete u svom životu.
Što mislite, koji je prioritet bio na prvom mjestu?
Marina Olovec
Photos courtesy of Pixabay
