“Slušaj sebe” i obrati pažnju na to koji dio sebe slušaš
Sve češće čujemo savjete poput: “Ti najbolje znaš što ti treba.”, “Slušaj svoj unutarnji glas.”, “Idi za svojom potrebom.” i slične. o Zvuči oslobađajuće i u mnogočemu jest jer uglavnom živimo prema pravilima izvana: što se smije, što se očekuje, što je “normalno”.
No, postoji jedna važna stvar koju ti savjeti često prešute: nije dobro slušati sebe ukoliko se ne poznajemo dobro, ukoliko nismo u kontaktu sa sobom.
Je li to glas intuicije ili navike?
Ponekad osjećamo snažnu potrebu: za hranom, povlačenjem, kontaktom, ekranom, bježanjem, šopingom… I mislimo: “To je ono što mi treba.”
Ali… Što ako je to utjeha, a ne rješenje? Što ako naša “potreba” zapravo dolazi iz neke dublje praznine koju ne znamo imenovati? Koju ne prepoznajemo?
Moj primjer: večernja doza čipsa
Osjećam glad, ne onu tjelesnu, ne zbog kalorija. Osjećam potrebu da nešto zagrizem, da šuškam, da se zaokupim i otpustim stres od dana koji se bliži kraju. Otvaram čips i prepuštam mu se. I taj čips zbilja kratko pomaže, dok ne ispraznim vrećicu osjećam se blaženo.
Donese mi ono što tada nemam: senzaciju, utjehu, poznat osjećaj.
nakon što ispraznim vrećicu donese mi i grižnju savjesti, težinu u stomaku, loš osjećaj u ustima, povišen tlak.
Pitam se: što mi je zapravo trebalo?
Možda zagrljaj. Topla riječ. Kamilica. Tišina.
Što znači “slušati sebe”?
To znači da ponekad ne trebamo odmah poslušati ono što želimo, nego zastati i pitati se što stoji iza toga.
Možda naš impuls dolazi iz:
- umora
- praznine
- boli
- navike
- straha
- nesvjesne potrebe za kontrolom, pažnjom, sigurnošću…
Tek kad prepoznamo taj dublji sloj, možemo zaista reći da “slušamo sebe”. Jer tada slušamo onaj dio sebe koji nas stvarno treba, ne onaj koji želi brzu zakrpu.
Kako razlikovati potrebu od navike ili bijega?
- osjećaj prave potrebe ostavlja prostor, ne tjera na hitnost
- navika ili bijeg dolaze s nagonima, nelagodom ako ih ne ispunimo odmah
- istinska potreba smiruje, ne stvara dodatni kaos.
Pitanja koja mogu pomoći:
- Što mi zapravo treba u ovom trenutku, što se nalazi “ispod” prvog impulsa?
- Hoće li mi ovo što želim sada donijeti olakšanje ili težinu kasnije?
- Mogu li si dati prostor da ne reagiram odmah, već promotrim?
- Što bih rekla najboljoj prijateljici (kćerki, bratu…) da se osjeća ovako?
Slušaj sebe – ali slušaj pažljivo
Osluškuj se i slušaj se. Slušaj nježno, znatiželjno, ne automatski.
Slušaj i onaj dio sebe koji ne viče, nego šapće. Onaj koji zna da istinska potreba nije uvijek najglasnija.
I znaj: ako nekad i pogriješiš, ako pojedeš čips (ili nešto drugo) kad ti treba zagrljaj, nisi podbacila/podbacio. Samo si čovjek želi naučiti čuti sebe.
Ovo je tema duboka poput oceana, široka poput svemira… Ono što često radimo jest da je prelazimo kao da gazimo po plićaku. Dodati tu dimenziju dubine i kompleksnosti jako je važno, to je poticaj da se ne zadovoljimo prvim odgovorom, već da zastanemo i promislimo: tko to u meni govori, zašto, zašto baš sada?
