Često mislimo da je podrška to što ćemo reći svoje mišljenje, dati savjet ili podijeliti vlastito iskustvo. No, ono što ljudima zapravo najviše treba jest da ih netko stvarno čuje, osjeti, doživi...
Koliko puta se dogodi da, dok nam netko govori, mi već u glavi smišljamo svoj odgovor? Ili da ga prekinemo jer mislimo da znamo što je htio/htjela reći li da znamo bolje? Ili jednostavno čekamo svoj red da progovorimo, pa zapravo ne čujemo drugoga?
Kad tako razgovaramo, najčešće se samo malo „proventiliramo“. Izbacimo što nas tišti, ali se ne povežemo. Ne njegujemo odnos. Ne ostavljamo drugome osjećaj da je stvarno viđen i prihvaćen.
Slušati sa srcem znači dati osobi prostor i vrijeme. Pustiti je da završi rečenicu. Biti prisutan, pogledom, tišinom, samom prisutnošću. Ne žuriti s rješenjem, nego pokazati: „Tu sam. Važno mi je što govoriš. Vidim te. Čujem te.“
Takvi trenuci su rijetki, ali upravo oni čine razliku. Oni grade bliskost, donose osjećaj povjerenja i daju snagu za nošenje s teškoćama.
Zato pri idućem razgovoru, možda na nekoj klupi, u šetnji, probaj vježbati slušati i umjesto da odmah kreneš pričati o sebi ili odgovoriš, probaj više slušati drugoga. Pogledati osobu, kimnuti glavom, dati joj prostora, ne prekidati… Probaj stvarno čuti što ti želi reći. Što joj je na duši.
Primijetit ćeš promjenu, ne samo u njoj, nego i u sebi.
Slušanje sa srcem nije dar koji dajemo samo drugome. To je dar koji dajem i sebi jer nas povezuje, smiruje i daje osjećaj bliskosti s drugom osobom. Drugim ljudskim bićem.
