Invaliditet nije nešto što planiramo. Kad se dogodi obitelj se obično nađe u problemu. Na mnogim razinama život treba prilagoditi novim okolnostima.
Prilagođavanje stambenog prostora jedna je od tih razina. To može biti relativno jednostavno, ali i krajnje komplicirano. Mnogim obiteljima to predstavlja veliki i nepremostivi problem. Ukoliko obitelj živi u stambenoj zgradi stvar se dodatno komplicira ukoliko zgrada nema lift i prilaz prilagođen osobama s invaliditetom.
Osim prostora treba osigurati i dostupnost osobe koje će osobi s invaliditetom pružati podršku i pomoć. Često su to članovi uže obitelji, zatim asistenti, prijatelji, znanci… Puno toga ovisi u kojoj je mjeri podrška potrebna.
Što kad sve to nije moguće napraviti? Kad obitelj ne raspolaže s dovoljno financijskih sredstava, kad članovi obitelji moraju raditi i ne mogu u dovoljnoj mjeri biti na raspolaganju članu obitelji s invaliditetom, nemaju dovoljno članova i drugih kapaciteta za primjerenu skrb?
O deinstitucionalizaciji se puno priča no i dalje brojnim mladim osobama s invaliditetom zbog nedostatka uvjeta za samostalan život prijeti smještaj u dom za starije osobe ili su u njemu već smještene. Brojne su pritužbe korisnika takvog smještaja zbog neodgovarajuće skrbi i uvjeta za život. U domovima za starije i nemoćne sve je prilagođeno uglavnom starijim osobama. Mlađim i osobama srednje dobi takvu je okolinu vrlo teško psihološki podnositi.
Osobe s invaliditetom mogle bi samostalno živjeti u organiziranom stanovanju što kod nas nije česta praksa. Europska je unija obvezala Hrvatsku da osobama s intelektualnim i psihičkim teškoćama, umjesto u ustanovama, omogući život u zajednicama. Iz tog su programa izostavljene osobe s invaliditetom koje žive u domovima za starije i nemoćne. Stambene zajednice uz mogućnost poziva u slučaju potrebe za podrškom i pomoći bile bi bolje rješenje za dio osoba s invaliditetom.
Cijela zajednica trebala bi biti uključena. Osobama s invaliditetom treba biti omogućen pristup građevinama, kretanje unutar zgrada, korištenje sanitarnih čvorova, korištenje drugih usluga, prijevoz bi trebao biti puno dostupniji i pristupačniji, a prije svega osobama s invaliditetom omogućeno obrazovanje (gotovo 70% osoba s invaliditetom ima završenu samo osnovnu ili nikakvu školu), društveni život i kasnije rad.
Uz sve navedeno, potrebno je opetovano senzibilizirati javnost za život i potrebe osoba s invaliditetom jer najčešće prisutni dobronamjernost i sažalijevanje nisu dio konstruktivnog i trajnog rješenja.
Osoba s invaliditetom ima potrebu, kao i svaka druga osoba, živjeti svoj život, imati izbor. Biti poštovana kao osoba. Ne biti stigmatizirana zbog svog invaliditeta.
Osoba s invaliditetom ne treba sažalijevanje nego suosjećanje i konstruktivnu podršku, pomoć i poticaj.
Antonija Pleša
Photo courtesy of Pixabay
Pridruži se raspravi