Kakva je uopće studentska perspektiva osoba s invaliditetom? Ponajprije bih rekla, ista kao i kod svih ostalih studenata. Ima nas vrijednih i lijenih, radišnih i onih koji bi rado “zabušavali”. Jedni s drugima često upadamo u rasprave o tome što su naša prava, a što privilegije, što je tzv. “pozitivna” diskriminacija, a što bespotrebno „izvlačenje“.
Kao i svi drugi ljudi, često se nađemo pred nekim izazovom. Tada su pred nama dvije opcije. Prva, suočiti se s izazovom najbolje što znamo i tražiti pomoć u vidu tehničke podrške tek onda kad nam je ona uistinu potrebna. Druga, krenuti „linijom manjeg otpora“, te odustati od suočavanja s izazovom, opravdavajući se kako nas u toj situaciji invaliditet koji imamo previše ograničava. Izbor je, naravno, na svakome od nas pojedinačno.
Student s invaliditetom koji se odluči za prvu opciju, zasigurno će naići na mnogo prepreka. Najprije će vjerojatno pomisliti kako se upušta u nemoguće, ali u tom trenutku počinje san. U taj san najčešće vjeruje jedino sam student s invaliditetom, ali često je i to dovoljno da san postane stvarnost. Sljedeća prepreka je bliža okolina. Čak i oni koji dobro znaju mogućnosti te osobe, preporučit će studentu s invaliditetom da ne riskira, te da ne očekuje previše kako se ne bi razočarao. Kao što izreka kaže: “Bolje vrabac u ruci, nego golub na grani.”
Treća prepreka su svakodnevni doživljaji tijekom studiranja. Zgrade fakulteta često nisu
arhitektonski dobro prilagođene. S druge strane, uvijek će se naći neki profesor koji će reći da od vas ne očekuje da ispunjavate studentske obveze poput terenske prakse, “jer je to za vas preteško, umjesto toga možete napisati seminarski rad”. Čak i ako predložite način na koji znate da možete izvršiti zadatak, profesor će vas vrlo vjerojatno htjeti odgovoriti od toga, “da se ne mučite”. Dakako da profesori ne mogu znati kakve su stvarne mogućnosti studenta s invaliditetom i tu je odgovornost upravo na studentu; da realno procijeni svoje mogućnosti. Oni koji svoje mogućnosti iskorištavaju do kraja, zasigurno ulažu u svoju budućnost.
Većina osoba s invaliditetom tijekom studiranja, a i u svakodnevnim situacijama, balansira između ove dvije opcije; ponekad zaista “zagrizemo” i trčimo za snovima, a ponekad jednostavno idemo “linijom manjeg otpora“. Sukladno tome kako se mi sami ponašamo, ljudi u našoj okolini nam se dive ili nas pak gledaju s osjećajem sažaljenja. No, bez obzira na reakciju okoline, na svakome od nas je da se bori za sebe, jer je ipak najvažnije kako se sam pojedinac osjeća glede onoga što radi. Ako je, izvlačeći se na invaliditet, izbjegavao obveze, niti njegov budući posao ga neće iznutra ispunjavati.
Vrijedi i obrnuto; ako je tijekom studiranja bio ravnopravan sa svojim kolegama, zbog čega bi profesori ponekad čak i “zaboravili” da student ima invaliditet, u svom će poslu jako uživati.
Tada će sa sigurnošću znati da je njegov rad još jedna pločica toliko željenog mozaika normalnog života.
Ivona Šeparović
Preuzeto s: https://zamisli.hr/index.php/mladi-s-invaliditetom
Pridruži se raspravi