Dopustiti si potpunu iskrenost sa samim sobom korijen je pupanja svih kasnijih kvalitetnih odnosa u našim životima. Tema koju sam vam najavila u naslovu zaslužuje ne samo iskrenost, nego i dozu jedne posebne vrste empatije – one prema samome sebi.
Struka empatiju definira kao spoj urođenog i društveno uvjetovanog, naučenog. No u kojim omjerima? Nisam sigurna je li empatija po svom sastavu više kost ili mišić fluktuirajućeg tonusa ili pak ta unikatna koža u kojoj smo rođeni?
Iskustvo raka u užoj obitelji u mojem slučaju (ili s ikim bliskim uopće) transformira vas na načine koje ne možete zamisliti. Ojača vas. Ako se prethodno smatrate strpljivom osobom, osjetite da to dosad kao da i nije bilo zaista na kušnji. Sva transformativna iskustva u svojoj srži uvijek u sebi nose dozu težine, zamršenosti i testiraju naše granice opteretivosti. Ne primijetite to odmah. Osjetite to suptilno – u novootkrivenoj snazi, lakoći konfrontacije s većim životnim izazovima, pa i osjećajem koliko su zanemarivo male i neznatne neke dosadašnje svakodnevne prepreke i potencijalni izvori iritacije.
Plovite od projekta do projekta. Odjednom se pred vama niotkuda stvori ta santa leda koju nitko nije naslućivao. Odjednom rak. Nešto što nitko ne očekuje i uvijek se događa, ali – negdje drugdje i iz druge ruke. Možete empatizirati s tim, prirodno je, ali nikad vas ne strese tom jačinom kao kad se pojavi pred vama. Crno na bijelo. Od sumnje do dijagnoze, nekad i bez sumnje, U cijelom tom vrtlogu neizvjesnosti, prirodno je osjetititi potrebu da postanete stijena vašoj bliskoj osobi koja se našla u tako nepredviđenom i teškom stanju. Ponekad da postanete i stub obitelji. Nekad je pomoć koju pružite apstraktnija poput samo osluškivanja njihovih potreba i olakšavanja svakodnevice, naprosto poprimanja uloge otvorenog i empatičnog aktivnog slušača. Jesam, dobra sam slušačica i nastojim otvorena uma saslušati onoga to mi se odluči otvoriti (a to mi se nakako događa često) i smatram to darom. Dati iskrenu i uzemljujuću podršku, dobar i konstruktivan savjet. Ali zapamtite da nekad osoba pored vas ne želi savjet, već samo otvoreno uho i um. Toplu riječ i umirujuć zagrljaj. Ili sagledati situaciju iz neočekivanog ugla, malo britkog i razoružavajućeg humora. Ponekad je dragocjeno na trenutak otpustiti težinu situacije i olakšati je čistim, nepatvorenim humorom.
Često je potrebna pomoć praktičnije prirode i u cijeloj ranjivoj okolnosti bolesti i fizičke nemoći, vašem bližnjem neophodna je pomoć oko manjih sitnica koje mu prethodno nisu predstavljale izazov. Praktična pomoć u kući, topao obrok, zajednička aktivnost primjerena psihofizičkom stanju oboljelog. Zapamtite da je nekad najteže od svega u njihovoj situaciji upravo spoznaja da ne mogu sve što su dosad mogli samostalno i iz toga u njima može proizaći osjećaj ljutnje zbog tjelesnih ograničenja. Kemoterapija je naporna, odlasci specijalistima nisu nešto kako čovjek zamišlja da će provoditi svoje slobodno vrijeme. Osluškujte individualne potrebe i želje svoje oboljele osobe. I poštujte ih. Očuvanje njihovog dostojanstva u cijelom procesu jako je bitna dimenzija.
Pitate se gdje je nestala ona auto-empatija iz uvoda? Vjerojatno ne, prirodno se zaboravi u ovom procesu. Zaboravila sam je i – sama. Zato sam osjetila potrebu da se osvrnem i na tu komponentu u cijelom ovom vektoru. Iznimno je bitno ne zanemariti svoje potrebe u cijelom procesu podupiranja vaše drage osobe u ozdravljenju. Unatoč tome što ste fokus makar privremeno premjestili u tom smjeru, nemojte zaboraviti odvojiti vremena za ono što vas čini – vama, živim, što vas pokreće, vaši projekti, vaše strasti. Život ne ide na čekanje. Pauza ne postoji.
Koliko god ste tu za vašeg oboljelog člana obitelji, partnera, prijatelja, toliko je i vaš mir i ispunjenje bitno. Nemojte se utručavati angažirati i vanjsku osobu od povjerenja, profesionalnu, educiranu i pedantnu ukoliko osječate da ne stižete više sami brinuti i za drugog u osjetljivoj situaciji i za sebe. Nalazite rješenja fleksibilno, u hodu. Dopustite si disati i dopustite isto ljudima oko vas. Razvijanje mreže potpore je ljudski i ključno.
Put od dijagnoze do izlječenja bio je trnovit i žuljevit. Sama bolest i neizvjesnost prognoze natjera vas da cijeli plan snimanja života promijenite iz detalja u – total. To je zapravo jedan moćan unutarnji shift. Nešto što u vama ostane dugo nakon ozdravljenja. Nešto trajno i neizbrisivo. Naučite puno toga novog, pa i o sebi i svojim emocijama i reakcijama. Povežete se s ljudima na nove načine. Nešto zbog čega dišete punim plućima. Nešto što vas natjera da osjetite koliko je život istovremeno sirov, nepredvidiv i prekrasan.
Napisala: Barbara Likter
