Da je pojam kulture teško definirati već je davno ustvrdio kulturni teoretičar Raymond Williams rekavši kako je „riječ kultura jedna od dvije ili tri najzamršenije riječi u engleskom jeziku.“ Situacija s kulturom nije u ništa boljem položaju ni kada govorimo o domaćim prilikama. O kulturi svakodnevno slušamo u različitim kontekstima: od kulture mljekarstva preko visoke kulture „lijepih umjetnosti“ pa sve do (ne)kulture koja se do donedavno odvijala ispred HNK-a – primjera je bezbroj. Ne želeći se upuštati u teške rasprave o tome što bi kultura trebala biti ili što ona jest radije ćemo progovoriti par riječi o jednoj bitnoj značajci kulture koja nam je svima toliko puta bila jedini kamen oslonac u teškim životnim situacijama – a to je sposobnost kulture da utješi svakog pojedinca i da mu se obrati na njemu potreban način.
Mnogi mislioci su rekli kako nam kultura na simboličan način uvijek nešto posreduje – s tim se možemo složiti. Ako govorimo o „uzvišenijim“ oblicima kulture tada nam kultura putem skladbe, slike, kiparstva, poezije, književnosti ili filma posreduje određenu emociju ili životnu situaciju (težu ili lakšu) koja proizlazi iz autorova osjećaja za svijet i s kojom se u konačnici možemo poistovjetiti. Koliko su nam puta kada smo se osjećali potišteno upravo dobra knjiga ili dobar film predstavljali jedinog suputnika koji nas je razumio ? Koliko nam je puta kada smo proživljavali trenutke sreće određena pjesma dodatno upotpunila to iskustvo ? Nije li upravo to krajnje razumijevanje jezika kulture, bez ikakvog teoretiziranja, već kroz neposredan odnos s umjetničkim djelom – kroz odnos koji veseli, odnos koji tješi, odnos koji razumije, odnos koji uči.
Sama riječ kultura često nas asocira na muzeje, kazališta, izložbe i opere. No, nisu samo „lijepe umjetnosti“ područja kroz koja nam se kultura obraća. Kulturu također promatramo kroz prizmu društvenih običaja koje smo mi sami objektivizirali na razinu svakodnevnog i uobičajenog. Na našim prostorima postoji i nešto kao kultura gledanja nogometa, kultura ispijanja kave, a da ne govorimo o brojnim hobijima kojima upotpunjujemo svoje vrijeme i usavršavamo svoje vještine i koji također čine kulture za sebe. U tom slučaju kultura nam posreduje našu vlastitu društvenost, želju za kontaktom s Drugim i kreativnost. Ta činjenica nam svjedoči kako nisu samo umjetnici aktivni stvaraoci kulture, svaki pripadnik određenog društva daje svoj doprinos, koliko se god on naizgled činio beznačajnim. Kultura je višeznačna i teško svodiva na samo jedno područje ljudskog duha, kao i sam čovjek.
Univerzalnost kulture, kao što su mnogi primijetili, proizlazi upravo z bezbrojnih oblika kroz koje nam se ona obraća. Istina, ti oblici, ta naličja kulture nisu vječni, oni su prolazni – jedan umjetnički stil mijenja drugi, na mjesto jednog trenda dolazi drugi. No, ljudske potrebe iz kojih oni nastaju (poput kreativnosti, društvenosti, emocija) su stalne i vječne. Svi mi nešto dajemo kulturi, nešto što kultura prihvaća, pretvara u konkretni oblik i naposljetku, baš onda kada nam to nešto treba, vraća natrag. Kultura nije nešto neovisno od nas već je ona „naziv za ono što ljude zanima, njihove misli, njihove modele, knjige koje čitaju i govore koje čuju.“ Upravo zato svatko od nas, neovisno o osobnim preferencijama, životnom usmjerenju ili pozivu, radnom mjestu ili nečemu drugom uvijek može biti pogođen od strane kulture.
Istina, kultura nas uči, odgaja, rafinira naš duh, širi nam horizonte, ali ona nam također – češće nego li smo i sami toga svjesni – sretne trenutke čini sretnijima, daje nadu da koračamo naprijed kada nam sve lađe potonu ili pak predstavlja utjehu i čini život podnošljivijim kada on djeluje nepodnošljvo. Stoga, cijenimo kulturu i sve ono što nam ona pruža.
Martin Svilanović, mag. theol.
Photos courtesy of Pixabay