Malo tko nije tijekom života doživio nasilje ili mu svjedočio. Ono se događa na ulici, u parku, u vrtiću, školi, susjedstvu i drugdje. Živimo u vrijeme strelovito velikih i čestih društvenih i tehnoloških promjena, (ne)prihvatljiva ponašanja mijenjaju oblik…
Ponekad je teško razlučiti zadirkivanje među djecom od nasilja i procijeniti koliko je situacija zabrinjavajuća (je li osoba uistinu ugrožena, bespomoćna ili se može sama obraniti).
Upravo je ta nesigurnost u tumačenju situacije s kojom smo suočeni ili je promatramo, ključna za našu reakciju i daljnje postupanje.
Stručni svijet slaže se da ponašanje mora imati nekoliko obilježja ne bismo li ga mogli okarakterizirati kao vršnjačko nasilje (B. Coloroso: “ The bully, the bullied, and the bystander, Bios, 2004). To su:
Svjesna namjera
Mora postojati svjesna namjera da se druga osoba povrijedi, da joj se nanese neki oblik štete (fizičke ozljede, emocionalne povrede, socijalne štete)
Neravnopravnost između žrtve i počinitelja nasilja
Pri tome se ne misli samo na fizičku nadmoć (snagu), nego i na status osobe (bolji učenik, popularniji, višeg socijalnog statusa i sl.) i brojnost počinitelja (često je kod vršnjačkog nasilja prisutno više od jednog počinitelja).
Opetovanost i trajnost
Kod vršnjačkog nasilja prisutno je ponavljanje i trajnost, žrtva živi u strahu od ponavljanja (što je znatno olakšano on-line nasiljem preko društvenih mreža).
Ukoliko se sami tako osjećate ili sumnjate kako se tako osjeća vaš prijatelj, učenik, kolega iz razreda ili vaše dijete – trebate reagirati. Neka će djeca jasno izraziti svoje strahove, mnoga nisu spremna to učiniti ili ne znaju kako.
Izbjegavat će susrete s počiniteljem (ili s više njih), odbijati ići u školu, izmišljati razloge za ostanak kod kuće (trbobolja, glavobolja ili sl.), promijenit će put kojim uobičajeno idu u školu i iz nje, osamljivati se, tražiti blizinu odraslih… Također mogu dolaziti kući s potrganom odjećom, modricama, ogrebotinama, uprljanom ili potrganom školskom torbom ili knjigama, bez istih, bez novca za užinu, a gladni…
Dijete može promijeniti ponašanje i postati povučenije, nesigurnije, anksiozno, agresivno, depresivno… Može izgubiti tek, imati poteškoća sa spavanjem, učenjem… Izraz bespomoćnosti žrtve vršnjačkog nasilja može biti i samoranjavanje ili pak prijetnja ili pokušaj samoubojstva.
Vršnjačko nasilje ozbiljan je problem koji ne smijemo umanjivati. Važno je sagledati sve aspekte i primjereno reagirati. Bolje je pogriješiti i uplesti se bez potrebe nego ne reagirati kad potreba postoji. Svoju sumnju i zabrinutost možemo podijeliti s učiteljem, školskim pedagogom, psihologom ili drugom osobom kao i sa samim djetetom ili mladom osobom. Pri tome valja imati na umu da žrtve često odbijaju govoriti o tom problemu, što zbog straha od počinitelja, što zbog straha od nerazumijevanja.
Svakako bismo trebali ponuditi pomoć i podršku, ohrabriti dijete da nam se obrati kad bude spremno i pokušati razumjeti.
Ne smijemo okretati glavu i ne činiti ništa.
Antonija Pleša
Krugovi, Centar za edukaciju, savjetovanje i humanitarno djelovanje
Članak preuzet s portala Praktičan život
Photo courtesy of Pixabay
