Što kada roditelji previše štite svoju djecu s teškoćama u razvoju?
Svaka osoba na ovom svijetu ima iste potrebe: duhovne, emocionalne i fizičke. Zbog ovih posljednjih, okolina često misli da osobe s invaliditetom (a posebno djeca s teškoćama u razvoju) imaju neke posebne potrebe.
Nemaju, već samo iste potrebe ponekad ispunjavaju na malo drugačiji način. Isto tako u nekim svakodnevnim aktivnostima trebaju pomoć. Tu dolazi do prezaštićivanja, za koje smo svi pomalo krivi; osobe s invaliditetom, zato što se ne izbore za sebe već puste da to drugi za njih rade, a okolina zato što umjesto pojedinca odlučuje o onome o čemu bi svaki pojedinac za sebe trebao odlučivati.
Postoje tri najčešća područja u kojima se osobe s invaliditetom susreću s prezaštićivanjem: odgovaranje na pitanja vezana uz invaliditet, primanje / traženje pomoći drugih ljudi i samostalno obavljanje aktivnosti koje mogu sami obaviti.
Naravno, lakše je da mama odgovara na “neugodna” pitanja, da svugdje ide sa mnom te odlučuje i radi stvari umjesto mene. No, onda je upitno koliko živim neovisno i kolika je kvaliteta moga, a kolika njezinog života.
Suočavanje sa zamkama prezaštićivanja najveći je izazov, jer traje svake sekunde života. Primjerice, kada me netko upita: “Što je bilo s nogama?”, imam izbor: odgovoriti na to pitanje ili pretpostaviti da osoba ima predrasude prema meni. Naravno, odgovor ne mora biti detaljan ni osoban, dovoljno je reći: “Od rođenja sam osoba s invaliditetom.” Ionako nitko ne sazna baš uvijek ono što ga zanima, zar ne? U redu je željeti izbjeći bespotrebne rasprave, ali to treba napraviti tako da tretiramo drugu osobu s poštovanjem, jer svatko od nas želi da ga se tretira isto tako, samo to ponekad zaboravimo.
Možda je i to jedan od razloga zašto svaka osoba s invaliditetom barem jednom u životu na bezobrazan način odgovori na pitanje: “Trebate li pomoć?”
Započinjanje razgovora s nepoznatom osobom u trenutku kada vam je mozak “motorički zauzet” premještanjem štapova i zatvaranjem vrata, može biti podjednako stresno kao kada vam se pet osoba obraća u isto vrijeme. Nema šanse da uspijete sve pohvatati.
Traženje pomoći slična je priča. Kad tražim pomoć, moram unaprijed kalkulirati koja osoba je
dovoljno fizički čvrsta da me može voditi po stepenicama, a poželjno je i da smo podjednako građeni, kako bih lakše pratila duljinu koraka. Sve su to sitnice koje trebam uzeti u obzir i za koje sam samo ja odgovorna. To je teži način. Lakše je “iskoristiti” invaliditet kao opravdanje i reći: “Ne mogu ući u tu zgradu, jer su na ulazu stepenice.” Lakše je i dopustiti nekome da mi obuče jaknu, iako jaknu mogu obući sama.
Konvencija o pravima osoba s invaliditetom jamči mi pravo na neovisan život koje imaju i osobe bez invaliditeta. Baš zato jaknu oblačim sama, jer mogu.
Pitate se što mi je najteže u svakodnevnom samostalnom životu? Oduprijeti se prezaštićivanju, odnosno natjerati samu sebe da koristim ono što imam i radim ono što mogu. Možda zvuči prestrogo, ali to ne znači da od svih osoba s invaliditetom očekujem da sami oblače jaknu. Naprotiv, samo ih svojim primjerom nastojim potaknuti da sami donose odluke i preuzimaju odgovornost. Jedino tako mogu živjeti neovisno i kvalitetno. Tada nije problem ni potražiti pomoć kada je zaista trebaš, jer poštuješ sebe i druge.
Čestitam, izbjegao si zamku prezaštićivanja!
Autorica: Ivona Šeparović
Tekst preuzet s https://www.savezsumsi.hr/index.php/novosti/91-istrazili/213-zamka-zvana-prezasticivanje
Photos courtesy of Pixabay
Pridruži se raspravi