Zašto je početak tjelesnog oporavka važan preduvjet psihoterapije?
Tijelo u pothranjenosti proživljava mnoge promjene. Te promjene nisu samo prisutne na fizičkom/tjelesnom planu već i na psihološkom planu. Ukoliko ste imali periode pothranjenosti ili poznajete nekoga tko je, vjerojatno ste primijetili neke promjene u ponašanju i funkcioniranju te osobe. Naime, kada je tijelo teško pothranjeno proživljava niz promjena koje se zajedničkim imenom nazivaju Minnesota sindrom.
Minnesota sindrom obuhvaća fiziološke i psihološke učinke drastično smanjenog unosa hrane tijekom duljeg vremena, a obuhvaća tjelesne promjene, emocionalne promjene, promjene u ponašanju i mišljenju te promjene na planu socijalnog funkcioniranja. Sve ove promjene direktan su rezultat smanjenog unosa hrane i energije. Razlog zašto se nazivaju Minnesota sindromom je taj što su prvi puta uočene na sveučilištu u Minnesoti. Tamošnji znanstvenici odlučili su provesti eksperiment i ispitati koje sve posljedice na ljudsko funkcioniranje ima smanjivanje unosa hrane u organizam. Rezultati su bili zapanjujući. Nakon višemjesečnog značajnog reduciranja unosa hrane, svi sudionici eksperimenta pokazivali su promjene u različitim područjima funkcioniranja. Spoznaje ovog eksperimenta izrazito su vrijedne i dobro objašnjavaju mnoge promjene koje doživljavaju osobe oboljele od poremećaja hranjenja koje su pothranjene.
Primjerice, osobe koje su pothranjene se često otežano koncentriraju zbog čega im može biti otežano pripremati ispite, čitati knjige, fokusirati se na razgovor s drugom osobom. Osobe koje su pothranjene često navode kako su umorne i pospane, osjećaju manjak energije, ali i volje čak i za aktivnosti koje su ih ranije veselile. Vrlo često navode kako im je teško išta osjećati i imaju dojam da im je sve „ravna crta“. Teško im je smijati se i većinom se izoliraju, izbjegavajući druge ljude i socijalne interakcije.
Zašto je tomu tako? Zato što se tijelo suočava s manjkom energije koju dobiva preko hrane te svoje kapacitete usmjerava na preživljavanje zbog čega se kapaciteti za sve ostale sposobnosti smanjuju. Kada je osoba pothranjena njeno se tijelo trudi preživjeti i čuva energiju samo za najosnovnije psihološke procese. Svi drugi psihološki procesi poput koncentracije, razumijevanja, donošenja odluka, budnosti, smisla za humor, emocionalnog doživljavanja, kapaciteta za socijalne interakcije itd. bivaju oslabljeni.
Upravo zbog toga mnoge psihijatrijske ustanove postavljaju donje granice za BMI, odnosno minimalni indeks kojeg osobe oboljele od poremećaja hranjenja trebaju imati kako bi se mogle uključiti u psihijatrijski program liječenja poremećaja. Sve dok je osoba teško pothranjena, rad na dubinskim psihološkim procesima koji stoje u podlozi poremećaja nije moguć. Izuzetno je važno da se osoba koja ima poremećaj hranjenja barem djelomično tjelesno oporavi kako bi se postojeći fizički i psihološki simptomi teške pothranjenosti povukli i kako bi se omogućio psihoterapijski rad. Na taj način se otvaraju vrata za rad na emotivnim problemima koji su podloga samog poremećaja.
Rad na dobivanju na težini dugotrajan je proces i ne odvija se preko noći. Nakon dugotrajne pothranjenosti metabolizmu tijela trebat će neko vrijeme da se navikne na nove količine hrane. Stoga je moguće da u početku s povećanim unosom hrane osoba ne dobiva na težini. To može biti velika frustracija, ali važno je ne odustati. Preporuka je da se u početku osoba nastoji hraniti mehanički, isplaniranim redovitim obrocima, jer slijeđenje signala gladi i sitosti u toj fazi može biti jako zbunjujuće i varljivo. Tijelu će trebati neko vrijeme da se privikne na novi tempo i stoga će možda proći dulje vremena nego je planirano da osoba počne dobivati na težini.
Kada tijelo izađe iz stanja teške pothranjenosti, osoba će imati emocionalne i kognitivne kapacitete za psihoterapiju koja je ključan i neizostavan dio na putu oporavka od poremećaja hranjenja. Koliko god bilo zahtjevno, važno je ne odustati i dati sebi i svom tijelu priliku za oporavak. Dobivanje na težini prvi je korak, a nakon njega slijede ostali.
Martina Štrk, mag.psych.
Popis literature:
Begić D. Psihopatologija. Zagreb: Medicinska naklada, 2014.
CCI-Centar for clinical interventions: What is starvation syndrome, 2018. Preuzeto sa: https://www.cci.health.wa.gov.au/
Tekst preuzet s portala Bea, Centar za poremećaje hranjenja
Photos courtesy of Pixabay
