Na satu povijesti u osnovnoj školi ponekad smo događaje prikazivali na vremenskoj crti. Na taj smo način pokušavali naučiti u kojem trenutku se dogodio koji važan događaj. U srednjoj školi smo išli korak dalje. Profesorica je tražila da povezujemo događaje koji su se odvijali u isto vrijeme, ali na različitim mjestima. Tako bi jednog učenika zadesilo da objašnjava što se na početku vladavine Rimskog Carstva događalo u ostatku Europe, a drugi bi trebao opisivati razvoj Kine za vrijeme Križarskih ratova. Bila je to dobra vježba za naše mlade mozgove, iako smo ju u trenucima ispitivanja doživljavali kao opaku zamku smišljenu da nam umanji ocjenu i uništi samopouzdanje. No, ispitivanja iz povijesti ostavila sam u srednjoškolskim klupama zajedno s još puno drugih dramatičnih i manje dramatičnih događaja.
Vratimo se u sadašnji trenutak. Kako bi izgledala vremenska crta trenutka u kojem živimo? Ako se ograničimo na noviju prošlost, sveprisutni događaj bila bi pandemija koja većom ili manjom žestinom traje već preko dvije godine. Na crtu bi sigurno dodali zagrebački potres, pa petrinjski potres, pa početak rata u Ukrajini. Možda bi dodali i velike požare u Australiji i Kaliforniji i proteste protiv klimatskih promjena, kao podsjetnik na probleme koje smo sebi stvorili olako se odnoseći prema okolišu u kojem živimo. Sigurno bi svatko od nas mogao smisliti puno dodatnih točaka koje bi zaslužile da se nađu na našim osobnim vremenskim crtama.
Događaji koje bi stavili na vremensku crtu predstavljaju točke u vremenu. Radi se uglavnom o snažnim i negativno obojanim događajima. Ispunjavaju nas strahom i nelagodom. U zadnje dvije godine se straha, tuge, neizvjesnosti, usamljenosti i brige nakupilo više nego što smo vjerovali da može stati u naša srca i u naše umove. Jednom kad se nađemo unutar točke, možda imamo dojam da ništa drugo ne postoji. Obuzme nas silina trenutka i preplave nas teški osjećaji. Čini nam se da najnovija katastrofa nikad neće proći i da smo zapeli. Osjećaji se zapetljaju u vruću kuglu koja pritišće prsa i ne znaš što bi s njom. Vidim kako ti je teško.
Tko je 22. ožujka 2020. bio u Zagrebu, sigurno se sjeća buđenja u 6:24 sati. Ja se sjećam širom raširenih očiju i paničnog glasa ‘Mama, što je ovo?’. Šok i strah izmjenjivali su se s pokušajima da se sjetim što su nas učili da treba raditi za vrijeme i nakon potresa. Sjećam se tuge dok sam tog istog dana pomagala bratu da pokupi važne dokumente i uspomene iz stana koji je generacijama bio dom naše obitelji. Stan se nalazi u zgradi koja je dobila crvenu naljepnicu. Pitala sam se kako ćemo povijest četiri generacije uspjeti ugurati u nekoliko sati koje smo dobili da iznesemo iz stana sve što želimo sačuvati.
Dana 29. prosinca 2020. godine oko podneva kuhala sam ručak. U tavi se pohao oslić, a u loncu pokraj njega kuhala se blitva. Ja inače nikad ne kuham blitvu. U 12:19 sam se naslonila na zid držeći četiri malene ručice u svojim rukama. Ovaj put smo svi znali što se dogodilo, iako uz apsolutnu nevjericu da se to doista dogodilo, opet i još jače. Srce mi se i danas slama zbog obitelji koje su izgubile svoje članove.
Prije nekoliko tjedana smo svi nekako počeli pratiti situaciju na ukrajinsko-ruskoj granici. U jednom trenutku su počela stradavanja ljudi. U drugom trenutku su se nuklearna oružja stavljala u stanje pripravnosti, što god to značilo. Na portalima smo čitali kako ljudi obilaze ljekarne pokušavajući kupiti jod koji bi mogao zaštititi štitnjaču od utjecaja radioaktivnog zračenja. Pokušavala sam se sjetiti gdje se nalaze podzemna skloništa u blizini mog doma. I ne htijući, prisjetila sam se zvuka sirena za zračnu uzbunu koje su mi ispresijecale djelić djetinjstva. Pojavio se strah za budućnost. Što ako doista bude rata? Netko je nekad rekao da u ratu nema pobjednika, svi gube. Osjećala sam beznađe. Onda se pojavila nevjerica. Mislila sam da je kolektivna svijest čovječanstva (koliko god ta fraza bila naivna i bez značenja) nadišla ratove i da ćemo se sada baviti očuvanjem okoliša, električnim autima i raznim aktivnostima okupljenim pod kapu ‘slow living’ pokreta. Umjesto toga, dižu se proračuni za vojsku, vode se ratovi i stradavaju ljudi. Teško je ne potonuti pod težinom loših vijesti u zadnje vrijeme.
U knjigama i na Internetu može se pronaći puno savjeta kako se nositi sa teškim situacijama. Razgovor s psihologom je neizmjerno koristan alat u borbi sa životnim neprilikama (svima bih savjetovala da ga isprobaju!).
Uglavnom sam prestala paničariti oko nuklearnog rata. Mogu li išta učiniti da do njega ne dođe? Ne mogu. Mogu li utjecati na završetak rata? Ne mogu. Ono na što ne mogu utjecati moram otpustiti kao izvor briga (potrebno ponavljati svako jutro barem nekoliko puta!).
No, na puno toga mogu utjecati. Mogu utjecati na vrijeme koje provodim sa svojom obitelji, mogu utjecati na ručak koji ću danas skuhati (blitva sigurno neće biti na repertoaru), mogu utjecati na odabir knjige koju ću čitati ili serije na Netflixu koju ću gledati iako bi mi bilo pametnije da idem spavati. Svaki dan mogu utjecati na tisuće odluka u svojoj neposrednoj blizini. I na to se trebam koncentrirati.
Pokušavam osvijestiti još jednu činjenicu. Danas, dok ovo pišem, u Zagrebu nije rat. Vani je prohladno iako se nazire proljeće. Nebo je polu-oblačno, a zrak je srednje onečišćen smogom (po slobodnoj procjeni). Imam gomilu neopranog veša, tepihe je odavno trebalo posaugati, a sigurna sam da je u frižideru bar jedan jogurt kojem je prošao rok trajanja. To je ovaj trenutak. Moram biti prisutna u njemu.
Za kraj bi se vratila na početak, na priču o vremenskoj crti. Svaki osjećaj je privremen i prolazan. Svaki događaj je prolazan. Za dan, mjesec, godinu ili njih nekoliko, događaji postaju točke na crti vremena i ostaju u prošlosti, a vremenska crta nastavlja dalje. Nastavlja do novih događaja i osjećaja, nekih teških a nekih malo lakših. Ono što nam se trenutno čini kao točka zapravo je dio crte. I proći će.
Napisala: Danica Juričić Nahal
Photos courtesy of Pixabay
