Mnogo ljudi se osjeća krivim zbog objektivnih i subjektivnih razloga, uzrokovanih odgojem, uvjerenjima, društvenim normama, vjerovanjima i sl. Krivnja je suptilni osjećaj koji je u nama i izjeda nas iznutra i nije vidljiva prema van, npr. kao ljutnje ili tuga.
Krivnju možemo osjećati iz različitih razloga stoga jer smo drugoj osobi nanijeli štetu ili smo propustili nešto uraditi, a to je imalo štetne posljedice po druge. Zatim osjećaj krivnje zbog toga što nemamo ista mišljenja i ponašanja kao većina drugih, možemo se osjećati krivim i za postupke drugih. Snažan osjećaj krivnje imaju osobe koje su roditelji često krivili, kritizirali i kažnjavali, kojima su često prigovarali ili su na njih svaljivali neke svoje propust, npr. da me nisi zadržavao ne bi zakasnio, ili zbog tebe sam izgubio ključeve, odnosno nisu preuzimali vlastitu odgovornost za postupke već su to prebacivali na djecu ili na nekog drugog. Ako se krivnja ne razrješava i s njom ne izlazimo na kraj, osjećaj vlastite vrijednosti i slika o sebi počinje se jako nagrizati i život se pretvara u mučenje.
Osjećaja krivnje se možemo osloboditi preuzimanje odgovornosti za vlastiti život. To bi značilo priznati propust, krivicu tamo gdje smo zaista pogriješili, reći „ne“ tamo gdje se osjećamo krivim i odgovornim, a nismo, imati svoje mišljenje ili stav ili djelovanje iako to ne odobrava većina. Život bez osobne odgovornosti je život žrtve. Ne odlučuju se svi na to jer život s osjećajem krivnje donosi vanjski mir gdje je sve uredu prema van i prema drugima, ali ostaje onaj unutarnji nemir kojeg možemo zatomiti, ali on uvijek nekako izbija i izjeda nas. Svaka promjena u kvaliteti našeg života počinje s nama samima, nitko to ne može umjesto nas, ali ima i ljudi koji u tome mogu pomoći.
Napisala: K. B.
Fotografija: Unsplash
