Objektivno značenje riječi stigma je označiti, istaknuti s negativnom konotacijom, subjektivno objašnjenje moglo bi se prepoznati kroz riječ marginalizirati.
Dopustit ćemo osobama s margine da dođu u središte zbivanja, na kratko, makar samo u ovome tekstu.
Prekopavajući uzroke duševnih
ruševina, možemo zapaziti da su mnogi
doživjeli traumu, emocionalnog ili seksualnog zlostavljanja u najranijoj
dobi i u najsigurnijoj okolini – obitelji. Nekima je period obrazovanja protekao
u sigurnom ozračju, mnogi su pak proživljavali bullying na temelju fizičkog
izgleda, financijskog statusa, ocjena ili drugog.
Tu su razne obiteljske dinamike, stres na poslu poznatiji kao „burnout”,
poslijeratna traume, genetska predispozicija, ovisnosti o supstancama…
Voljela bih kad bih našu ravnodušnost o ovoj temi uznemirilo istraživanje koje ukazuje na rapidnih 60% oboljelih koji se ne liječe od psihičkih teškoća zbog straha od stigmatizacije.
Vjerojatno nam se prirodno nameće pitanje zašto stigmatiziramo. Želimo li osuđujući druge uzdići sebe, jesmo li to od nekoga čuli i objeručke prihvatili takav način komunikacije?
Dvoumim se… Nedostaje li nam znanja i educiranja ili čak ljudskosti?
Teorijski nedokazano, no iskustveno potvrđeno, teže je pokušati razumjeti ljude negoli ih osuditi. Paradoksalno, no tek kroz razumijevanje i prihvaćanje drugih možemo razumjeti i prihvatiti sebe.
Autorica teksta, volonterka Antonija Maduna
