Pisanje mi je važno za opstanak jer ponekad postoji nešto što nikome ne mogu reći, pa niti sebi priznati, ako to ne napišem. Tada to izađe i tek mi je tada jasno da mi je taj izričaj nedostajao da prodišem, da živim ovo svoje danas, da mi se oči zasvijetle i razvuku u osmijeh ili zasuze. Lijepo li je tada, ganutljivo. Životno. Potrčao bih svojom Starom cestom kao nekad u danima djetinjstva, prije praznika, kada smo, na primjer, oko prvog maja imali i po četiri slobodna dana. Potrčao bih skačući do procvalih grana voćaka do kojih bi mogao ili skoro mogao doskočiti. Trčao bih i skakao od sreće jer predstoje dani slobode. Tako mi je i sada kada nešto napišem i prodišem. I premda je to nešto čučalo u meni stisnuto, sada slobodno dječački skakuće i kaže: Živim! I objavim ponešto od napisanog kada naslutim da bi još nekome moglo biti lijek.
Napisao: Vanja Popović, psihoterapeut
Fotografija: Unsplash
