“Baš je zgodna, mogao bi joj napokon odgovoriti na Instagram story.” Nije se jednom pojavila ta misao u mojoj glavi dok pregledavam novosti i objave svojih poznanika (poznanica) i prijatelja na Instagramu. Prije nekoliko mjeseci sam shvatio da sam apsolutno navučen. “Pa kako si ovisan o tome, samo ostavi mobitel.” česti je komentar drugih. Ili “Ja se mogu iskontrolirati bez problema”. Ili izgovor koji sam i ja koristio “Ma ja bi isto otišao s mreža ali imam tu obavijesti s faksa/posla/čujem se s rodbinom iz Australije tri puta godišnje.”
Dovoljan je najčešće jedan pogled lijevo i desno u solidno popunjenom zagrebačkom tramvaju da bi shvatio – gotovo nitko to ne može iskontrolirati bez problema.
Neugodno mi je na druženju s grupom novih ljudi – uzet ću smartphone i provjeriti društvene mreže. Počinjem osjetiti da dosada navire – uzet ću smartphone i provjeriti društvene mreže. Čekam na semaforu – pogađate, smartphone. Duga vožnja tramvajem – smartphone, velika nužda – smartphone. Ako ne provjerim društvene mreže, na Youtube-u ću upaliti video isječak iz nekog od najdražih filmova i pomisliti “Uuuuu da, Legolas je baš genijalno odradio ovu bitku.”
Shvatio sam da se i samim ulaskom tog uređaja u vidno polje moje tijelo već priprema za uzeti taj uređaj. Bez da zapravo to trebam napraviti. Nemam novih obavijesti, nije mi potrebna informacija koliko je sati, ne želim poslati poruku. Samo znam… da trebam sada uzeti taj uređaj u ruke. Do zadnje budne minute mi je smartphone pred nosom, od prve budne sipa u moj mozak ekvivalent fast fooda u neograničenim dozama.
Znao sam da ne želim tako više, bio sam apsolutno siguran. Nisam mislio “malo ću ja tu probati se suzdržati pa će biti okej”. Ne, imao sam niz razgovora s djevojkom i prijateljima na tu temu da bi se na kraju rasplakao i skužio da ovo nije ništa drugačije od bilo kakve droge. Iako samo po sebi nije štetno, osim po kralježnicu, prste i oči – stres koji dolazi od konzumiranja previše informacija i deregulacija sustava nagrađivanja – donosi itekako stvarne posljedice na um i tijelo.
Okej, odlučio sam, tehnološke tvrtke su na udaru zadnjih par godina baš zbog ove teme pa tako većina uređaja ima pripremljene postavke za ograničavanje i mjerenje dnevne upotrebe. U trenutku kada sam to počeo koristiti, niti jedan dan u tjednu nije pokazivao ispod 5-6 sati upotrebe. Stavio sam ograničenja i. Kada je došlo ograničenje i upozorenje o prekoračenju samo sam otišao u postavke i promjenio to ograničenje na način da dodam još jedan sat. A nerijetko bi to produžio i za još jedan sat.
Otegotna okolnost u svemu tome je da radim u IT sektoru. Bezbroj servisa koje je potrebno imati instalirane na laptopu i smartphoneu, prati obavijesti na Teamsima, na Slacku, prati mailove, prati Jira zadatke i tako unedogled. A kada već imam ispriku za imati računalo i smartphone uz sebe cijeli dan, zašto ne usput i pogledati nešto što mi je zabavno? A možda čak i pogledati koji video o tome kako društvene mreže utječu loše na nas? Da, mislim da ću provesti ovu večer gledajući podcast o tome kako trebam to staviti pod kontrolu. A možda pogledam i dva podcasta o tome. I još koji isječak iz trećeg. Sad je već 2 ujutro? Uhh… Okej sutra ću biti bolji, sigurno.
Osjećao sam se potpuno nemoćnim. Kako je moguće da imam problem, shvaćam da imam problem i da negativno utječe na mene, a i dalje ne mogu apsolutno ništa napraviti po tom pitanju?
Posljednjih par mjeseci sam shvatio što znači kada ovisnici kažu “nisam izlječen, svaki dan moram donijeti odluku za ne uzeti to”. Jer jedino što mi pomaže je radikalna razina svjesnosti o tome kada, zašto i koliko koristim društvene mreže i to gotovo svemoguće džepno računalo. Radikalna svjesnost i dan po dan. Ne moram cijeli tjedan manje koristiti smartphone, već u ovoj vožnji tramvajem na posao. Ako sam dobio obavijest o poruci, ne moram pustiti sve što radim na poslu već mogu odgovoriti i za 30 minuta. I ne moram uz to provjeriti i ostalih par društvenih mreža na kojima imam račune. I cijeli dan je više manje borba s time. Ali ide bolje. Prestao sam čitati o ratovima i sukobima. Prestao održavati ili inicirati kontakte odgovaranjem na Instagram storyje. S onima kojima je stalo do mene i do kojih je meni stalo ću već naći način za komunicirati.
Sljedeća stvar koja mi je pomogla je ono za što su društvene mreže i komunikacijski uređaji i stvoreni – prijatelji na udaljenim mjestima s kojima se ne vidim često ali su i dalje prijatelji. Bilo je ljudi koji su razumjeli, izrazili podršku i bez onih poruka “Kako ćemo se sad čuti?” su to prihvatili jer znaju da je dobro za mene i samo poslali WhatsApp ili SMS poruku. I možda jedan meme. Ili 5. Ali ne 55. Ona bolnija strana je da neke ljude nisam čuo otkada sam otišao sa Instagrama.
Ali, što je tu je. Osjećam se bolje, um mi nije opterećen sukobima na Bliskom istoku, maštanju kako se moram obogatiti do tridesete ili time da tek kada otputujem u Aziju se mogu smatrati pravim putnikom. Dan je lakši, imam više vremena za bliske ljude. Za upiti atmosferu, čak i ako je neugodna. Jer na kraju krajeva, u većini trenutaka kad uzimam taj uređaj bez da aktivno komuniciram, velika je šansa da ga koristim bilo za bijeg od dosade ili bijeg od osjećaja. Sada želim živjeti u trenutku, a ne u virtualnom skloništu.
Napisao: Marko Kovačević
Fotografija: Unsplash
