U jednom djeliću sekunde dogodi se prijelaz iz nečega otprije u nešto novo. Noćas se slavio taj prijelaz. Vatrica je pucketanjem slavila tišinu, slušajući tu muziku zadrijemao sam. I probudih se, a u peći još ostalo žara. Pomislih – vestalka sam doma svog u kojem slavim motrenje toga što jest. Obnavljam oganj, to nešto čudesno u samome bivanju. Nikamo ne moram poći. Oganj tišina i ja – tri ratna druga na putu neprestanog prijelaza. I kada me ne bude više ovo motrenje, ova pomnost ostat će. Ovo bivanje između dvije obale. Ova jednostavnost gorenja suhog drveta, nestajanja njegovog uz toplinu što njeguje običnost sjedenja i pijenja jutarnje kave. I prazna šalica na kraju.
Napisao: Vanja Popović, psiholog
Fotografija: Unsplash
