Sat zvoni. Čujem ga, čuje i on mene. Sat je predmet, a predmet nema osjećaje. Točnije danas nije sat, danas je crna pločica bez tipki. Ta crna pločica uspješna je tvorevina neuspješnog života. Opet, kako za koga nije sve crno, a ni bijelo, isključivo i neisključivo. Postoji sredina, balans srca i uma, Zemlje i Neba. Svako ljudsko biće teži balansu, barem tako kažu ljudi koje slušam i ljudi od kojih učim. Šta ja znam, ja bi ponekad da je narančasto i žuto, umorna sam od sivila i crnila.
Mičem deku, rozu, koliko god bili odrasli dijete u nama živi vječno. Spuštam stopala na parket i slušam kako niti dišem niti čujem otkucaje srca. Crna pločica pokazuje brojke 7 i 17, ne, nije dobitna kombinacija na lotu. S druge strane zašto ne bi bila, znati ću u petak jer nedjeljom ne igram. Ustajem i odlazim u kupaonu. Okrećem se desno, okrećem se lijevo kao automatizirano funkcionalno stvorenje koje je živo, a ipak je neživo nebiće. Razmišljam danas je srijeda, možda je četvrtak, ma ne, srijeda je. Ni jedan odgovor nije točan, utorak je, jesi li dobro, trebaš li pomoć?
Iz kupaone odlazim u sobu i otvaram ormar. Crno? Ne, unesi nešto boje u ovaj dan. Onda bijelo. Bijelo nije boja, tako kažu. Kako to misliš, bijelo je boja nevinosti i čistoće. Prije je boja smrti, ali neka mi bude. Vraćam se u kupaonu. Dvadeset jedan dan potreban je za stvaranje navika zato danas svaki dan nanosim kremu za licu, no je li toliko potrebno i za neuroplastičnost mozga? Skidam stara uvjerenja, stvaram nova. Neuroni se raspršuju, živci se umrežavaju, novi put se stvara. Stanice se bude, tijelo se obnavlja, novi život se rađa. Čuješ li se, nije ovo SF i Stephen King, ovo je Život, stvarna priča. Dispenza kaže da se može, Peter i Gabor isto, tu su i Barbara i Judith, zašto ne bi moglo? Rekli su da ne može, odredili put, obilježili me. Nije Život Egipat ili Altamira i crtaći po zidu, ne, nijedan put nije uklesan i urezbaren u kamen! Slon kojem staviš omču oko vrata i zavežeš ga za plastični stolac ostati će stajati, neće se pomaknuti jer misli da ne može. Jesmo li i mi ljudi kao slonovi?
Odlazim u kuhinju i otvaram frižider. Uzimam hranu pripremljenu dan ranije, oblačim kaput i zatvaram vrata. Budi prisutna, onaj auto baš juri, pazi kako hodaš. Hodam. Niti dišem niti srce čujem. Znam put napamet, traje samo petnaest minuta, ali danas bi mogla hodati sto petnaest minuta. Vidiš moju sliku, ali ja sam miljama daleko, putujem galaksijama. Ulazim u zgradu, vadim karticu i prislanjam na automat. Vrijeme se očitava, sat počinje teći, rešetke se zatvaraju. Dolazim ispred vrata i ne vidim svjetlo, zato jer je utorak. Vadim ključeve i otključavam smeđa vrata. Nije samo namještaj u socijalističkom stilu ima i do vertikale i sustava, ali ne smiješ reći, naljute se. Par koraka i tu je stol, odlažem stvari i palim malu sivu mašinu. Moćna mala mašina koja čuda može, čak možda može sve što smo davno gledali u filmu Povratak u budućnost. Nikada informacije nisu dostupnije, svijet na dlanu, a ljudi u magli, pokriveni velom bijele pare koja im puteve mrsi, nesklad unosi, a srce kao na fliperu razbacuje. Tko bi rekao da će izjava „Ne srljajte kao guske u maglu“ proricati budućnost…
Danas je jedan od onih dana kada držim glavu iznad vode. Skupilo se, otvorila su se nova vrata, a nova vrata nose sa sobom novu priču. Psihološkim rječnikom govoreći zaronila sam u istraživanje sebe, pokrenula novu priču, a nova priča ima nova pravila i ne želi i ne može ići starim putem. Nova priča hoće novi put, a novi put je ponekad težak, baš u ovom trenu prevelik zalogaj i baš tada živčani sustav kaže dosta, ne mogu više, treba mi vrijeme da se složim. Gasim se.
Kako pomoći živčanom sustavu u freezu
Precizno opisivanje jutarnjih radnji pokazuju svjesnost situacije, koliko god je živčani sustav u freezu. Znam da će ovakvi dan, u nekom trenu, opet doći i želim još više biti uz sebe. Što bi napravila da sam mogla još samo malo biti uz sebe i podržati se kada je takav dan, dan kada jedva hodate, dan kada vlada beznađe, a crnilo je popločano malim sitnim zvjezdicama?
Dok ležim u krevetu mičem prste na rukama, polako, prst po prst. Polako se okrećem i promatram predmete u sobi tako vježbam prisutnost. U nekom trenu, desnom rukom, posežem za crnom pločicom i puštam muziku, laganu, upijam note i ritam. Opet pogledam u crnu pločicu koja vrijeme otkucava i misli se zarolaju. Vraćam se izboru glazbe, ako ne mogu sama, mogu s nekim. Možda je ritam afričkih bubnjeva previše, ali Chopin ili španjolska gitara pružaju ruku spasa. Uz ritam glazbe podižem se u sjedeći položaj, jedva. Smještam lice u dlanove. Možda masiram lice, a možda samo ostajem u tom položaju. Sjedim i dišem, možda uz ritam španjolske gitare zanjišem tijelo lijevo-desno, a možda ne. Što dublji udah i još dublji izdah. Sjedam na rub kreveta i mičem prste na nogama. Uzimam deku i polagano spuštam stopala na pod. Pogled mi odluta na vrijeme koje crna pločica otkucava i dio mene postaje nervozan. Nemam vremena, moram, ajde, odmah, dosta gluposti…
Duboki udah i još dublji izdah. Nitko ne kaže da je lako s jedne strane biti stalno pod pritiskom i funkcionirati, a s druge strane tonuti u freez. Živčani sustav koji je utonuo u „freez“, živčani sustav koji se smrznuo zahtijeva svu nježnost, toplinu i mekoću. Ponavljam sebi da su „moram, brže, ajde, dosta…“ dio toksičnih uvjerenja i sve će biti uredu ako dođem pet minuta kasnije. Možda i deset. Nije Život posao niti je Život u poslu. Valjda. Ustajem i pojačavam grijanje, oblačim vestu ili ostajem ogrnuta s dekom.
Crna pločica i dalje pjeva, pokušavam i ja s njom. Makar šaptom, ali čujem riječi koje silaze sa usana. Carla Morrison uvijek upali, možda bi i ovaj put. U kupaonici puštam vodu, neka teče, voda sve ispire. Podižem glavu i gledam se u ogledalu, opet stavljam dlanove na lice. Možda uštipnem obraze ili vratim ruke pod vodu i vršcima prstiju pošpricam lice da se osjetim živom da krv poteče. Dajem sve od sebe da si namignem, možda uspijem, a možda ne. Obzirom da mi crna pločica otkucava vrijeme ne znam hoću li stati pod tuš i pustiti vodu da ispere sve s mene. Nismo samo opterećeni računima, iznosima, malim i velikim brojevima, dobro i pošteno opterećeni smo i Životom.
Umivam se sporo i polako, pokušavam osjetiti prste kako klize niz lice. Vraćam se u sobu i otvaram vrata ormara. Ne opterećujućem se bojom, oblačim odjeću koja me podržava i u kojoj se osjećam ugodno. Odjeću u kojoj moj živčani sustav može disati. Uzimam hranu, ali i suplemente jer sam svjesna koliko se moje stanice troše i želim svom tijelu pružiti podršku i iznutra. Po izlasku iz kuće upijam hladnoću ili toplinu, što veća povezanost s vanjskim donijeti će buđenje živčanog sustava.
Ne, ovo ne znači da ću izaći u majci kratkih rukava na minus pet ili stajati tri sata na suncu na plus trideset pet. Isto tako, ovo ne znači da će osoba po dolasku na posao biti nasmijana, vesela i sve je super. Ne znači ni da će nakon pet dana sve biti super, odlično, pjesma i kitice cvijeća. Ali znaš što znači? Podrška i briga o sebi, posebno za sve kojima je živčani sustav u freezu ili izlazi iz njega. I želim ti reći, i to će proći! S razlikom jesmo li sebi prijatelj ili najgori neprijatelj, zato izaberi sebe, hrabro i nježno koračaj i gdje god jesi nisi sama i nisi sam…
Dinka Žarković, praktikant tjelesne psihoterapije
Fotografija: Unsplash
