U svojoj knjizi „Gdje je Bog kada boli?“ Philip Yancey u jednom poglavlju priča o osjetima i kako je na njega djelovao tjedan kampiranja u sjevernim šumama Wisconsina.Kada bih udahnuo, mogao je „okusiti“ zrak, na potpuno drugačiji način nego je to bilo kad bi bio u svom čikaškom domu.
Osjetio je da primjećuje i osjeća ono što bi inače previđao.Jednog dana, nakon cjelodnevnog penjanja i prašine po vrućini, nakrcana teškim ruksacima, grupa se zaustavila odmoriti. Nedaleko mjesta na kojem su sjedili, pored puta, iz trave su provirivale crvene glavice divljih jagoda, malenih, punih prašine s puta. Premda su bile neugledne ipak su bile hrana, sadržavale su i vodu, a to im je trebalo. Premda mu nisu izgledale baš privlačno, Philip je nabrao šaku jagoda i onako prašnjave stavio ih u usta. Ostao je preplavljen okusom malih neuglednih bobica. Bile su nešto najbolje što je ikada okusio…
Nakon nekog vremena shvatio je kako okus koji osjećamo (i koji je on osjetio kad je u usta stavio jagode) ovisi ne samo o tome što jedemo nego i o našem fizičkom i psihičkom stanju. Fizička aktivnost u prirodi povezala ga je s njegovim osjetilima i oslobodila čitavo novo polje svijesti o ugodi. Izvanredan okus jagoda ne bi osjetio u toj mjeri da nije bio izložen vrućini i naporima te gladi i žeđi.
Napisla: Antonija Pleša, socioterapeut pod supervizijom
Fotografija: Unsplash
