Saznanje o dijagnozi kronične bolesti u nama može izazvati brojne teške osjećaje. Kada obolimo od neke kronične bolesti znamo da to nije privremeno stanje. Jednom kada nastupi, kronična bolest ostaje tu donoseći brojne promjene u naš život.Prema svojoj definiciji kronične bolesti traju barem godinu dana, zahtijevaju kontinuiranu medicinsku skrb i značajno utječu na život oboljele osobe. Karcinom, MS (multipla skleroza), dijabetes, astma i epilepsija samo su neke od kroničnih bolesti s dijagnozom kojih se svakodnevno susreću milijuni ljudi diljem svijeta.Psihološka podrška važan je dio liječenja i rehabilitacije oboljele osobe. Prva razina te podrške emocionalne je naravi, to je ona koju nam pružaju članovi obitelji, prijatelji, druge bliske osobe ili drugi oboljeli. Druga razina pomoći je ona od strane stručnjaka, a pri tome je poželjno da osoba ima iskustvo u radu s oboljelima i u savjetovanju onkoloških bolesnika, stanovita znanja o bolesti, terapijama i nuspojavama liječenja kako bi mogla bolje razumjeti bolesnika i njegove okolnosti i, što je možda najvažnije, da je spremna biti podrška i pružiti suosjećanje oboljeloj osobi i članovima obitelji.Saznanje o dijagnozi može biti iznimno težak trenutak. Ponekad ga dodatno oteža neprikladan način saopćavanja od strane liječnika. U glavi oboljele osobe pojavljuju se brojna pitanja, nedoumice, neizvjesnost, pritisak, oboljelu osobu preplavi niz teških osjećaja: briga, strah, ljutnja, bespomoćnost, nesigurnost i drugi. U trenutku saznanja za dijagnozu većina osoba proživljava istinski psihološki potres.Prvi i važan korak u suočavanju s dijagnozom je prepoznavanje svojih osjećaja, svjesnost o tome kako se osjećamo. Važno je prihvatiti svoje osjećaje i znati da je svaka emocija u redu, da ne postoje loši osjećaji, samo teži ili lakši. Kakvi god bili svatko ima pravo na sve osjećaje i ne treba ih se sramiti niti ih treba skrivati.
Baš kao što se sreća i radost množe kad se dijele, tuga i bol često se lakše podnose kad se podijele, u prisustvu suosjećajnog svjedoka.Kronična bolest i liječenje mogu biti vrlo zahtjevni i stresni. Pravovremena i primjerena psihosocijalna podrška može značajno utjecati na emocionalno stanje oboljele osobe i njene snage za nošenje s bolešću i liječenjem.Početni šok i nevjericu, poricanje, ljutnju, bespomoćnost, strah od smrti, strah od patnje, zabrinutost, stres, tjeskobu, tugu, depresivnost, krivnju, usamljenost i slične emocije s vremenom mogu zamijeniti prihvaćanje, nada, spoznaja da nismo sami, prilagodba, odlučnost za liječenje i promjene. Ponekad bolest bude i put prema boljem, ispunjenijem, svrsishodnijem življenju i odnosima.Na početku je normalno osjećati se izgubljeno. Pa tko se ne bi tako osjećao suočen s nepoznatim? Uobičajena životna rutina života se mijenja, znamo malo ili ništa o bolesti i liječenju, ne razumijemo nove izraze (stručne i nestručne), osjećamo se bespomoćno, usamljeno i zabrinuti smo. Ne vesele nas uobičajene stvari. Život poprima drugačiji oblik, stubokom se mijenja toliko toga…Za početak je važno okružiti se bliskim osobama, ljudima koji će nas razumjeti i biti nam podrška. U redu je tražiti podršku u teškim trenucima, čovjek tada ne bi trebao biti sam. Ako to ne možemo učiniti sa članovima obitelji i prijateljima, od pomoći može biti stručna osoba ili osoba koja prolazi nešto slično, koja ima istu ili sličnu dijagnozu. Neki mogu i žele više, neki manje pričati o svojoj bolesti. Imamo različite potrebe u zdravlju i isto tako u bolesti. Važno je da smo ih svjesni, da se prihvaćamo takvi kakvi jesmo i da osobama u svom okruženju možemo reći što nam treba, što nam je važno.Korisno je upoznati se sa svojom bolesti, informirati se i tražiti odgovore na pitanja na koje ne znamo odgovore (na vjerodostojnim izvorima).Obitelj je najvažniji izvor podrške, ohrabrenja i motivacije za prolazak kroz sve faze liječenja koje gotovo u pravilu biva dugotrajno. Ta podrška, premda najznačajnija, može izostati i biti nedovoljna. Neki oboljeli žive sami i njima je jako važna podrška drugih osoba: prijatelja, poznanika, susjeda, drugih oboljelih, volontera.Neki oboljeli žive s partnerima i djecom no, odnosi među njima ponekad nisu dovoljno podržavajući pa emocionalna i praktična podrška ne budu pružene u mjeri i na način na koji je to potrebno. Za oboljelu osobu to može biti izuzetno teško, popraćeno osjećajem usamljenosti, isključenosti, nevažnosti i nerazumijevanja, što je teško podnijeti.Prijatelji su nerijetko oni koji su tu za nas, kojima vjerujemo i osjećamo da se možemo osloniti na njih. U situacijama kad osoba oboli, u krugu obitelji, prijatelja i drugih bliskih osoba događaju se nesnalaženja, upitne reakcije, odbacivanja, sažalijevanja, distanciranja i slična postupanja no, većina reagira podrškom i prihvaćanjem. Zbog neprimjerenih reakcija možemo reagirati odbacivanjem, osamljivanjem i osjećati se stigmatizirano. U neku ruku, takve situacije su poput testa koji neki ljudi nisu u stanju položiti. Krivnju ne treba tražiti u sebi, pa čak niti u drugome. Nemamo svi iste snage, iste kapacitete. Nekad treba oprostiti nespretnost ili nesnalaženje ili to možemo prihvatiti kao blagoslov jer uz nas ostaju pravi prijatelji i članovi obitelji na koje se možemo osloniti.Ponekad i oboljeli drugima otežavaju podršku. Na primjer pretpostavljajući da drugi znaju što im treba umjesto da to jasno kažu. Drugi ljudi uglavnom ne mogu znati što nam treba, što nam je važno ili što želimo, ako im to jasno ne kažemo. To ne mora značiti da im nije stalo ili da ne žele biti podrška. Zato je važno jasno i otvoreno reći što trebamo ili bismo željeli. Ne bismo se trebali ustručavati već ljubazno i jasno zamoliti podršku. Tako možemo olakšati i drugima i sebi.Obiteljski liječnici također mogu biti važan dio podrške. Neki od njih biti će otvoreniji dati takvu podršku, drugi možda manje no, na nama je da pitamo, tražimo, zamolimo, objasnimo. I komunikacija s liječnikom obiteljske medicine, baš kao i sa svima drugima, trebala bi biti dvosmjerna.Tu si i ljekarnici. Njima je važno spomenuti svoju dijagnozu i način liječenja kako bi što bolje prilagodili savjete i preporuke.Nutricionisti nisu uvijek dio standardnoga liječenja no, valja ih uzeti u obzir i konzultirati o prilagođavanju prehrane u periodu liječenja. Mnogi ljudi griješe slušajući savjete nestručnih osoba ili pak onih objavljenih na internetu, a koje nisu uvijek pouzdane. Najbolje je posavjetovati se sa stručnom osobom. Najskuplje je – učiti na vlastitim greškama.Psiholozi, psihoterapeuti i psihijatri sve su češće uključuju u onkološko liječenje. Oni su tu da oboljeloj osobi pomognu da se suoči i nosi s bolešću i svime što ona donosi u život, sa svim promjenama (a bude ih podosta), emocijama, stresom. To su osobe koje nisu emocionalno toliko uključene u svijet oboljele osobe i stoga je mogu vidjeti iz druge perspektive koja, udružena sa stručnošću, može biti neprocjenjivo važna.Oboljele osobe nerijetko se suočavaju s psihološkim teškoćama, od emocionalne nestabilnosti, anksioznosti, straha, zabrinutosti, tuge, neizvjesnosti, promjene slike budućnosti, prijetnje mogućeg odlaska, usamljenosti, napuštenosti, marginalizacije, stigmatizacije i sličnog.Oboljeli mogu postati jako osjetljivi, potišteni, plačljivi, nesuradljivi, pesimistični… Mogu se suočavati s problemima u odnosima s obitelji i prijateljima, kolegama i drugima. Sve su to tereti koje bi zdrava osoba teško podnijela. U bolesti to bude još puno, puno teže i zato ne treba oklijevati potražiti pomoć i podršku stručne osobe (psihologa, psihijatra, psihoteraputa).Poželjno je provjeriti postoji li u blizini grupa podrške oboljelih od iste bolesti. Udruge i grupe znaju biti izvor podrške, praktične i savjetodavne. Uzajamna podrška osoba koje prolaze kroz isto ili slično iskustvo može biti neprocjenjiva.
Napisala: Antonija Pleša, socioterapeut pod supervizijom
