Dio priče „Dar iscjeljivanja“ iz knjige „Priče koje iscjeljuju“ Dr. Rachel Naomi RemenCommonweal, program za pomoć oboljelima od raka utočište je mnogim teškim bolesnicima iz Sjeverne Kalifornije. U sklopu tog programa osigurana je, između ostalog, i grupna podrška korisnicima. Grupa se redovito sastajala u jutarnjim satima i susret uvijek započinjala zajedničkom meditacijom.U grupi je bio i Dieter. Često bi naglašavao koliko mu je važno biti s ljudima koji boluju od iste bolesti od koje boluje i sam, ljudima koji razumiju kako mu je. Na jednom susretu pričao je o svom liječniku, onkologu koji mu je jedno vrijeme davao kemoterapiju. Dieter bi svaki tjedan odlazio u njegovu ordinaciju na injekciju, nakon čega bi njih dvojica ostali sjediti i još nekih petnaestak minuta razgovarati. Do Dieterova dolaska u Commonveal, njegov liječnik bio je jedina osoba s kojom je mogao iskreno razgovarati o svojoj bolesti i uz koju se osjećao shvaćeno. Rak mu je u mnogome promijenio život. Od kad je obolio živio je daleko od uobičajenog, normalnog, svakodnevnog života. I često se osjećao usamljeno. Mnogi ljudi iz njegova okruženja kao nisu htjeli čuti što proživljava ili nisu mogli shvatiti kako mu je. Neke bi njegova bolest jako uznemirila pa je osjećao potrebu zaštititi ih od toga svojom šutnjom.
Na sreću, njegov ga je liječnik razumio i zato mu je bio iznimno važan. Svaki tjedan petnaest minuta mogao je razgovarati s nekim tko ga je pozorno slušao, tko nije tražio dodatna objašnjenja, nije se bojao ili bio uznemiren njegovom pričom.I prije nego je obolio Dieterov život bio je daleko od uobičajenog. Rođen je i rastao u Istočnoj Njemačkoj iz koje je pobjegao kao odrastao čovjek, ostavivši za sobom sve poznato i sve što mu je bilo drago i blisko. Godinama nakon toga osjećao se kao da nigdje ne pripada, izolirano, poput beskućnika ili izbjeglice. Sve do trenutka kada je upoznao svoju suprugu, veliku ljubav i podršku. No, nedugo nakon što su se oženili, Dieteru je dijagnosticiran rak jetre.Već je neko vrijeme osjećao da mu kemoterapija ne pomaže. Pokušao je razgovarati o tome sa svojim liječnikom. Predložio mu je da prekinu s terapijom i zamolio ga da nastavi dolaziti k njemu na razgovor, usprkos prekidu terapije. Liječnik mu je odgovorio: “Ako odbijete kemoterapiju, ništa više ne mogu učiniti za vas.“Dieter se osjećao odbačeno. Iznenadilo ga je to što njegov liječnik odbacuje njihov odnos i ostaje neumoljiv u tome, samo zato što predlaže prekid kemoterapije.„Njegovo mi prijateljstvo puno znači.“, rekao je Dieter. I ostao primati kemoterapiju kako bi mogao nastaviti viđati svog liječnika. „Naši susreti i prijateljstvo jednako su mi važni kao i liječenje, ali on to ne zna.“, ispričao je grupi. Svi su ga pozorno slušali. Doktorica koja je vodila grupu ostala je zatečena njegovom pričom. Smatrala je da njena toplina i odnos prema pacijentima nisu toliko važni kao njene vještine i znanje.
Ovaj razgovor osvijestio joj je koliko ju je njeno školovanje udaljilo od istine da je medicina jednako povezana s ljubavlju prema drugome kao i sa znanošću i da su oba odnosa jako važna kad je čovjek na rubu.S Dieterovom pričom povezala se i na još jednoj razini. Naime, Dieterov liječnik bio je njen pacijent. Bolovao je od depresije. Na seansama je znao pričati o tome kako se osjeća usamljeno, kako nikome do njega nije stalo, da nikome nije važan, da samo odrađuje svoj posao da bi otplatio hipoteku i školovao sina, da nikome ne bi nedostajao kao čovjek…Koliko je samo bio u krivu…Tu je bio Dieter, a vjerojatno i niz drugih pacijenata, koji su mogli iscijeliti liječnika i dati mu toliko potreban osjećaj da je nekome važan. Samo da je smogao hrabrosti poviriti iza osjećaja neuspjeha zbog nemogućnosti da pomogne pacijentu medicinskom intervencijom.I liječnik i Dieter imali su što dati jedan drugome, iz svog odnosa.
Često je to onaj presuđujući, lječidbeni faktor.
Napisala: Antonija Pleša, socioterapeut pod supervizijom
