Slušanje je najmoćniji način povezivanja s drugim ljudskim bićem. Pokloniti svoju nepodijeljenu pozornost drugoj osobi, od srca, najveći je dar koji nekome možemo dati.Kad nam netko nešto govori naš prvi poriv je odgovoriti, pa čak ih i prekinuti da bi odgovorili no, zaboravljamo na to koliko je važno slušati i kako je nekad dovoljno samo to – slušati da bi čuo/čula i slušati da bi osjetio/la drugu stranu.
Često je važnije da nam je stalo čuti nego da razumijemo. Ovo prvo činimo srcem, ovo drugo razumom.Isto tako, skloni smo tražiti „velike“ i umne riječi i zaboraviti na snagu onih jednostavnih, izrečenih od srca. Čujem te.Vidim te. Osjećam tvoju bol. Žao mi je. Tu sam.
Osim riječi tu je i dodir. Stisak ruke. Zagrljaj. Tiha prisutnost. Tiha podrška. Teško oboljeli znaju govoriti kako im bude još teže kad pokušaju nekome ispričati svoju priču, a oni im krenu govoriti o sebi, kako je njima ili nekom njihovom bilo tako ili slično. Umjesto da dobije suosjećanje za svoju bol, oboljeli sluša o tuđoj. I ostaje usamljen u svojoj.
Slušajući druge povezujemo se s njima. Kad prekidamo nekoga, pa makar i zato da mu iskažemo svoju podršku, oduzimamo mu tu podršku i preusmjeravamo pažnju na sebe. Teško je biti svjedočiti boli i patnji, gledati nečije suze i ostati tih. Samo slušati i biti tu. Protivno je to svemu čemu su nas učili od najranijih dana.Tišina ispunjena ljubavlju i suosjećanjem snažnija je od bilo kakvih riječi, iscjeljujuća je i povezujuća.
I često više nego dovoljna.
Napisala: Antonija Pleša, socioterapeut pod supervizijom
Fotografija: Pixabay
