U svojem prošlom tekstu (Ljubav, objavljeno 10.6.) sam obećala da ću vam ispričati kako je on prestao biti moja definicija ljubavi. Kad sam ga upoznala, on je bio sve o čemu sam ikad sanjala. Bio je najpametnija osoba koju sam ikad srela. Bio je tako fin i drag da sam se u njegovoj prisutnosti osjećala toliko posebno. Imala sam osjećaj da mu mogu reći sve, a i da on ima potrebu meni reći sve. Jako brzo smo postali vrlo bliski i sve se činilo idealnim. Kako je vrijeme prolazilo, sve više sam se zaljubljivala u njega i došlo je do toga da sam se zamišljala zauvijek s njim. Htjela sam se udati za njega i roditi mu djecu, sve sam bila isplanirala. No onda se ispostavilo da on ne želi to isto. Neko vrijeme sam to samo naslućivala, a zatim sam odlučila otvoreno s njime razgovarati o zajedničkoj budućnosti. Rekao je kako uopće nije htio vezu s nikim, a da o braku i djeci uopće ne razmišlja. To mi je bilo jako čudno za muškarca njegovih godina, ali na žalost, morala sam to prihvatiti. A to je značilo ostaviti ga i nastaviti potragu za nekim tko će željeti isto što i ja. Trebalo mi je jako puno vremena da ga prebolim jer je bio ljubav kakva se događa samo jednom u životu. Bar sam tada tako mislila. No kako je vrijeme prolazilo, nisam se mogla ne zapitati: „Bi li ga bila toliko zavoljela da sam znala da on ne osjeća to isto za mene?“ Odgovor je, naravno – ne bih. I tada sam shvatila jednu od najvećih istina u životu: Nisam voljela njega, nego sliku njega koju sam imala u svojoj glavi. Bila sam uvjerena da mi uzvraća osjećaje i da se vidi zauvijek sa mnom, kao što sam se ja vidjela s njim. Ali to je bila samo moja iluzija i tako znam da moja ljubav nije bila prava. Jer ju ne bih osjećala da sam znala pravu istinu. I zato, ako trenutno prolazite kroz prekid, molim vas da se zapitate: „Da li uistinu volim tu osobu, ili samo njenu sliku u mojoj glavi?“
Napisala: Ivona Petrović
Fotografija: Unsplash
