U svojoj knjizi „Ljubav, medicina, čuda“ onkolog dr. Bernie S. Siegel govori o tri vrste pacijenata:Oko 15 do 20% pacijenata nesvjesno, ili čak svjesno, želi umrijeti. Oni svoju bolest dočekuju kao način da kroz nju pobjegnu od svojih problema. Jedan od njih, depresivni klijent njegova prijatelja psihijatra jedan je dan rekao svom psihijatru: „Više mi ne trebate, sad imam rak.“Oko 50 do 70% pacijenata na sredini je ovog spektra. Oni će uredno slušati svog liječnika, progutati svaki lijek koji im se pripiše, dolazit će redovito na preglede. Radit će sve što im liječnik kaže, neće preispitivati njegove odluke.Na drugom kraju ovog spektra nalazi se 15 do 20% pacijenata, treća skupina osoba koje dr. Siegel zove izuzetnim pacijentima. Oni ne žele biti žrtve, ne žele biti bespomoćni, ne žele drugome prepustiti sve odluke, educiraju se, postaju stručnjaci za svoju bolest, ispituju, žele razumjeti, predlažu, sudjeluju u odlučivanju, zahtijevaju objašnjenja, dostojanstvo i poštovanje njihove osobnosti.Izuzetan pacijent je hrabar, ne boji se stati iza sebe, želi razumjeti zašto kroz nešto mora proći. Jedna je žena na zahtjev liječnika da obavi pretragu koja je uključivala RTG zračenje rekla: „Ne želim, ta pretraga nije mi objašnjena.“.Iznimne pacijente često se smatra teškim i nesuradljivim no, upravo oni imaju najviše izgleda za ozdravljenje.Dr. Siegel spominje studiju na 35 žena sa metastaziranim rakom dojke. Najdulje su poživjele one koje su postavljale pitanja i slobodno izražavale svoje emocije, imale borbeni duh.Jedan od indikatora kapaciteta osobe da bude izniman pacijent njegov je odgovor na pitanje „Želite li doživjeti stotu?“. Ona osoba koja bez zadrške odgovori sa „Da!“, bez „ali“, „ako“, „možda“ najvjerojatnije će biti izniman pacijent. No, većina će odgovoriti s „Da, ali…“, „Rado bih, ako bi bila zdrava.“ i sl.Iznimni pacijenti znaju da u životu nema jamstava. Prihvaćaju sve izazove i rizike koje život donosi. Dok su živi, uglavnom su zadovoljni, zahvalni za sve dobro, prihvaćaju i loše. Ne boje se budućnosti, ne žive u konstantnom strahu. Smatraju se kovačima svoje sreće i aktivno rade na tome. Ne okrivljuju druge.Kada je počeo raditi na poučavanju svojih pacijenata dr. Siegel se zapanjio rezultatima. Pacijenti čija su stanje bila dugotrajno loša ili su se pogoršavala, najednom su se počeli oporavljati. Njihov napredak nije mogao povezati isključivo s lijekovima i terapijama. Tada su mu sami pacijenti objasnili: „Bolje nam je jer smo dobili nadu i osjećaj da imamo kontrolu nad svojim životom. Suočeni s neizvjesnošću dobili smo nadu.“.
Mnogi su liječnici to nazivali „lažnom nadom“. Postoji li takvo što u glavi osobe suočene s teškom bolešću? Nada ne bi trebala biti stvar statistike. Psiholog Shlomo Breznit iz Jeruzalemskog sveučilišta dokazao je kako pozitivna i negativna očekivanja imaju suprotne učinke na razine kortizola (hormona stresa) i prolaktina (hormon žlijezde hipofize koja se nalazi u mozgu) u krvi. Oba hormona važna su za aktivaciju imunološkog sustava, a pozitivna očekivanja u tom smislu djeluju pozitivno.Čak i ako se nadamo, a ono čemu se nadamo ne ostvari se, nada je dobra jer nas pokreće, daje nam snagu za borbu s bolešću. Mnogi pacijenti prežive i ozdrave zahvaljujući tome što zadrže nadu, njeguju je i aktivno se bore s bolešću.Sjetimo se samo ljudi koji su preživjeli koncentracijske logore. Većina onih koji su izgubili nadu, izgubila je i život. Samo oni koji su i u tom užasnom okruženju pronašli smisao i zadržali nadu – preživjeli su. Jedan od takvih, nazovimo ih, iznimnih logoraša, bio je i austrijski psihijatar Viktor Frankl, osnivač psihoterapijskog pravca, logoterapije, usmjerene na liječenje otkrivanjem smisla u životu. Frankl je Drugi svjetski rat proveo kao logoraš. U logorima je izgubio obitelj, prijatelje, posao… Unatoč neljudskim okolnostima koncentracijskih logora, Frankl nije odustao od uvjerenja da život uvijek i u svim okolnostima ima smisla. Po njemu, svaki je čovjek odgovoran za svoj smisao, svaki je čovjek sposoban pronaći ga, bez obzira u kakvim okolnostima živio.Zato, ne gubimo nadu, pronađimo svoj smisao.
Napisala: Antonija Pleša, socioterapeut
