U knjizi o medicini, čudima i iznimnim pacijentima dr. Bernie Siegel govori o četiri pitanja koja smatra važnim postaviti svojim pacijentima kako bi im mogao pomoći.Odgovori na ta pitanja otvara mu pogled u unutarnji svijet njegovih pacijenata, u njihova uvjerenja o sebi i o bolesti kroz koju prolaze. Dr. Siegel smatra ih iznimno važnim. Kroz njih dobiva uvid u snagu njihovu volju za životom jer je često presudna za borbu s bolešću.Ne možemo ozdraviti od svake bolesti, no, ne moramo bolesti dopustiti da nas bolest oslabi preko svake mjere i da nas onemogući da živimo smisleno i u teškim okolnostima.U početku nam naši osjećaji i uvjerenja uglavnom nisu dostupni na svjesnoj razini. Zato je važno da ih „izvučemo“ na svjetlo dana.
Prema dr. Siegelu četiri pitanja mogu nam pomoći u tome: Želim li doživjeti sto godina? Što mi se dogodilo u godini ili dvije prije pojave bolesti? Što mi znači ova bolest? Za što mi je potrebna ova bolest?Idemo polako, pitanje po pitanje…
Želim li živjeti sto godina?
Većina će na ovo pitanje odgovoriti uvjetovano, s „da, ako ću biti zdrav/a“. Na neki način ovakvim odgovorom pokazujemo izbjegavanje vlastite odgovornosti u tome da svoj život učinimo boljim.
U jednom istraživanju većina ispitanih odgovorila je da želi živjeti 60ak godina. U pozadini toga uvjerenje je da nakon 60. godine kvaliteta života pada, život postaje niz problema (obolijevamo, onemoćamo, ne napredujemo, nemamo budućnosti, nemamo se čemu radovati i sl.). Zanimljivo je da su stariji ispitanici u većini slučajeva željeli živjeti duže od navedenih 60-ak godina.
Ovo pitanje u sebi sadrži niz drugih pitanja: Volimo li sebe u mjeri dovoljnoj da dobro skrbimo o vlastitom tijelu i umu? Izbjegavamo li prekomjernosti u jelu i piću? Pušimo li ili ne? Odmaramo li dovoljno? Krećemo li se dovoljno? Prakticiramo li aktivnosti koje nas vesele i pružaju osjećaje poput zadovoljstva, ispunjenosti?
Iz odgovora se može naslutiti što osjećamo prema sebi, imamo li osjećaj upravljanja svojim životom ili pak sudbinske zadanosti, strahujemo li ili se veselimo budućnosti i drugo.
Što mi se dogodilo u godini ili dvije prije pojave bolesti?
Ovim pitanjem vraćamo se malo unatrag. Ključno je uzeti u obzir sve vanjske i unutarnje stresove i načine na koji smo reagirali na njih (jesmo li tugovali otvoreno ili smo tugu nosili u sebi, jesmo li se trudili reagirati stoički ili smo se prepustili osjećajima otvoreno i glasno, i sl.). Pri odgovaranju na ovo pitanje važno je ne umanjivati niti preuveličavati važnost pojedinih događaja, važno je da se sjetimo koje su osjećaje izazivali u nama i kako smo se nosili s njima.
Što mi znači ova bolest?
Mogu li otvoreno razgovarati o svojoj bolesti? Kako razmišljam o mogućim ishodima? Imam li s kim podijeliti svoje osjećaje u vezi s tim? Osjećam li se voljeno? Prihvaćeno? Pobijeđeno? Spremno za borbu? Imam li čvrsto uporište s kojeg se mogu suprotstaviti bolesti?
Moja očekivanja u odnosu na moju bolesti su…
Za što mi je potrebna ova bolest?
Ovo pitanje mnogima se na pravu čini nerazumno no, pomaže nam da shvatimo kojim našim psihološkim potrebama ova bolest izlazi u susret. Bolest može biti naša „dozvola“, „dopuštenje“ da radimo ono što inače ne bi. Bolest nam može olakšati da kažemo „ne“ neželjenim teretima, dužnostima, poslovima ili zahtjevima drugih ljudi. Bolest može biti „dozvola“ da učinimo nešto što smo oduvijek željeli, a nismo imali vremena za to ili snage izboriti se da to učinimo. Bolest nam može dati slobodu da odmorimo, razmislimo, preložimo prioritete, mislimo na sebe i slično.
Može nam poslužiti i kao opravdanje za neuspjeh u nečemu, može nam olakšati traženje i primanje nečije ljubavi ili pažnje, olakšati izražavanje osjećaja.
Čak i „obična“ prehlada ima svoju svrhu i poručuje nam da previše radimo, da je vrijeme za odmor, da je vrijeme za predah i brigu o sebi.Budući da bolesna osoba obično dobiva više suosjećanja, pažnje i skrbi nego zdrava, to može biti način za njihovo pridobivanje. Bolest može biti i način kroz koji komuniciramo sa ljudima oko sebe, na koji stvaramo odnose, ono što možemo kontrolirati u svom životu (kao suprotnost svemu onome što ne uspijevamo kontrolirati, a htjeli bismo).
etiri važna pitanjaU knjizi o medicini, čudima i iznimnim pacijentima dr. Bernie Siegel govori o četiri pitanja koja smatra važnim postaviti svojim pacijentima kako bi im mogao pomoći.Odgovori na ta pitanja otvara mu pogled u unutarnji svijet njegovih pacijenata, u njihova uvjerenja o sebi i o bolesti kroz koju prolaze. Dr. Siegel smatra ih iznimno važnim. Kroz njih dobiva uvid u snagu njihovu volju za životom jer je često presudna za borbu s bolešću.Ne možemo ozdraviti od svake bolesti, no, ne moramo bolesti dopustiti da nas bolest oslabi preko svake mjere i da nas onemogući da živimo smisleno i u teškim okolnostima.U početku nam naši osjećaji i uvjerenja uglavnom nisu dostupni na svjesnoj razini. Zato je važno da ih „izvučemo“ na svjetlo dana.
Prema dr. Siegelu četiri pitanja mogu nam pomoći u tome: Želim li doživjeti sto godina? Što mi se dogodilo u godini ili dvije prije pojave bolesti? Što mi znači ova bolest? Za što mi je potrebna ova bolest?Idemo polako, pitanje po pitanje…Želim li živjeti sto godina?
Većina će na ovo pitanje odgovoriti uvjetovano, s „da, ako ću biti zdrav/a“. Na neki način ovakvim odgovorom pokazujemo izbjegavanje vlastite odgovornosti u tome da svoj život učinimo boljim.
U jednom istraživanju većina ispitanih odgovorila je da želi živjeti 60ak godina. U pozadini toga uvjerenje je da nakon 60. godine kvaliteta života pada, život postaje niz problema (obolijevamo, onemoćamo, ne napredujemo, nemamo budućnosti, nemamo se čemu radovati i sl.). Zanimljivo je da su stariji ispitanici u većini slučajeva željeli živjeti duže od navedenih 60-ak godina.
Ovo pitanje u sebi sadrži niz drugih pitanja: Volimo li sebe u mjeri dovoljnoj da dobro skrbimo o vlastitom tijelu i umu? Izbjegavamo li prekomjernosti u jelu i piću? Pušimo li ili ne? Odmaramo li dovoljno? Krećemo li se dovoljno? Prakticiramo li aktivnosti koje nas vesele i pružaju osjećaje poput zadovoljstva, ispunjenosti?
Iz odgovora se može naslutiti što osjećamo prema sebi, imamo li osjećaj upravljanja svojim životom ili pak sudbinske zadanosti, strahujemo li ili se veselimo budućnosti i drugo.Što mi se dogodilo u godini ili dvije prije pojave bolesti?
Ovim pitanjem vraćamo se malo unatrag. Ključno je uzeti u obzir sve vanjske i unutarnje stresove i načine na koji smo reagirali na njih (jesmo li tugovali otvoreno ili smo tugu nosili u sebi, jesmo li se trudili reagirati stoički ili smo se prepustili osjećajima otvoreno i glasno, i sl.). Pri odgovaranju na ovo pitanje važno je ne umanjivati niti preuveličavati važnost pojedinih događaja, važno je da se sjetimo koje su osjećaje izazivali u nama i kako smo se nosili s njima.Što mi znači ova bolest?
Mogu li otvoreno razgovarati o svojoj bolesti? Kako razmišljam o mogućim ishodima? Imam li s kim podijeliti svoje osjećaje u vezi s tim? Osjećam li se voljeno? Prihvaćeno? Pobijeđeno? Spremno za borbu? Imam li čvrsto uporište s kojeg se mogu suprotstaviti bolesti?
Moja očekivanja u odnosu na moju bolesti su…Za što mi je potrebna ova bolest?
Ovo pitanje mnogima se na pravu čini nerazumno no, pomaže nam da shvatimo kojim našim psihološkim potrebama ova bolest izlazi u susret. Bolest može biti naša „dozvola“, „dopuštenje“ da radimo ono što inače ne bi. Bolest nam može olakšati da kažemo „ne“ neželjenim teretima, dužnostima, poslovima ili zahtjevima drugih ljudi. Bolest može biti „dozvola“ da učinimo nešto što smo oduvijek željeli, a nismo imali vremena za to ili snage izboriti se da to učinimo. Bolest nam može dati slobodu da odmorimo, razmislimo, preložimo prioritete, mislimo na sebe i slično.
Može nam poslužiti i kao opravdanje za neuspjeh u nečemu, može nam olakšati traženje i primanje nečije ljubavi ili pažnje, olakšati izražavanje osjećaja.
Čak i „obična“ prehlada ima svoju svrhu i poručuje nam da previše radimo, da je vrijeme za odmor, da je vrijeme za predah i brigu o sebi.Budući da bolesna osoba obično dobiva više suosjećanja, pažnje i skrbi nego zdrava, to može biti način za njihovo pridobivanje. Bolest može biti i način kroz koji komuniciramo sa ljudima oko sebe, na koji stvaramo odnose, ono što možemo kontrolirati u svom životu (kao suprotnost svemu onome što ne uspijevamo kontrolirati, a htjeli bismo).
Napisala: Antonija Pleša, socioterapeut
