“U grupi smo imali ljude koji uzimaju laetril, vitamin C, imaju stroge režime prehrane i one koji primaju samo standardnu terapiju, neke koji uopće ne uzimaju nikakvu medicinsku terapiju…
Isprva sam se pribojavao da da će doći do prepirki oko toga tko je u pravu obzirom na odabranu terapiju. Umjesto toga, članovi grupe dijelili su vjeru u ozdravljenje. Nisu gubili energiju u raspravama o tome čija je terapija bolja. ” (odlomak iz knjige dr. Berinia S. Siegela)
Raznolikost otvara naše umove prema različitim saveznicima u našoj borbi i pomaže uvidjeti da ne postoji jedan jedini pravi odgovor ili put do ozdravljenja. Na neki način različiti putevi mogu biti oni pravi.
Grupa je kao obitelj, uglavnom otvorenija od većine obitelji. To je okruženje u kojem možemo bez straha reći i osjećati, biti terapeuti jedni drugima, , pomagati onima koji su novopridošli da pronađu svoj put, svoj smisao, ma koju terapiju odabrali.
Ponekad je presudno to koliko energije u nešto ulažemo i u što najsnažnije vjerujemo.
Iznimno je važan naš odnos prema našem liječniku. Povjerenje koje imamo u njega/nju i tretman.
Aktivnosti poput prakticiranja zdrave, uravnotežene prehrane, uzimanja dodatka prehrani, tjelovježbe, meditacije i sličnog, mogu biti važni pomagači bilo kojem tipu terapije.
Svatko od nas ima svoj put…
Svoj način.
Tako je s gotovo svime u životu pa je tako i kad se razbolimo.
Naš put prema iscjeljenju i prema ozdravljenju samo je naš.
Napisala: Antonija Pleša, socioterapeut
