Naša dugogodišnja korisnica L.D. trebala je na operaciju. Još jednu u nizu… Više ne pamti broj operativnih zahvata, terapija, pretraga, dijagnoza, lijekova koje uzima i razloga zašto ih uzima.
Osjećala je strah, rečeno joj je da je operacija visoko rizična no, nije bilo alternative.Na njeno iznenađenje liječnik, kirurg koji ju je trebao operirati, pozvao ju je na razgovor. Nakon tog razgovora bila je mirnija, spremna prepustiti se u ruke svom kirurgu.
Razgovor je opisala kao krajnje ugodan, topao, ljudski, Njene riječi bile su: “Ponudio mi je da sjednem pored njega i s puno obzira objasnio što mora napraviti. Pitao me kako sam s tim, imam li kakvih pitanja, nedoumica ili strahova. Susretala sam se s ljubaznim liječnicima, ali nikad ovako… “Operacija je prošla dobro, pacijentica se neko vrijeme oporavljala u bolnici. Kirurg koji ju je operirao obišao ju je, kratko, ali njoj to nije bilo važno. Vidio je osobu iza dijagnoze, čuo ju je, osjetio.
Kad su pacijenti uključeni, kad imaju osjećaj da je njihovo mišljenje važno (bez obzira što nije stručno, radi se o njihovu tijelu, njihovom životu), bolje prihvaćaju liječničke odluke, bolje reagiraju na zahvate i terapije, brže se oporavljaju, osjećaju se mirnije i zadovoljniji su.Tako je bilo i s našom L. Premda je imala puno dijagnoza i njeno zdravlje bilo je pod velikim upitnikom, ova epizoda bila joj je važna, često ju je spominjala, vraćala joj se…
Napisala: Antonija Pleša
