Kako izreći tešku dijagnozu – podrška maligno oboljelom pacijentu

Izreći osobi da boluje od maligne bolesti jedan je od najizazovnijih trenutaka u medicinskoj praksi, ali i u svakodnevnom životu bliskih osoba koje nose vijest ili svjedoče trenutku dijagnoze. Ovakva situacija zahtijeva više od stručnog znanja – zahtijeva empatiju, taktičnost, emocionalnu prisutnost i duboko poštovanje prema ljudskoj ranjivosti.

1. Priprema je ključ

Prije nego što se dijagnoza priopći pacijentu, važno je da liječnik ili druga uključena osoba bude temeljito informirana o nalazima, daljnjim koracima i mogućim terapijama. Ako se radi o članu obitelji ili bliskoj osobi, važno je konzultirati se s liječnicima i osigurati točne informacije.

Također, važno je razmisliti o okruženju – razgovor bi trebao biti obavljen u privatnosti, bez prekida, s dovoljno vremena za reakciju pacijenta.

2. Jezik poštovanja i jasnoće

Tešku dijagnozu treba izreći jasno, ali obzirno. Umjesto medicinskog žargona, koristi se jednostavan i razumljiv jezik. „Preporučeni pristup je tzv. “spike” model komunikacije koji uključuje:

S – Setting: osigurajte sigurno i privatno okruženje.

P – Perception: provjerite što pacijent već zna ili pretpostavlja.

I – Invitation: pitajte želi li pacijent znati sve informacije odjednom ili postupno.

K – Knowledge: iznesite informacije jasno i sa suosjećanjem.

E – Emotions and Empathy: dopustite emocije i odgovorite suosjećajno.“ (Baile WF et al., SPIKES – A Six-Step Protocol, The Oncologist, 2000.)

3. Dati prostor za reakciju

Nakon izgovorene dijagnoze, važno je stati. Dati osobi vrijeme da procesuira, pita, zaplače, bude tiha – kako god da reagira. Nema “pravilnog” načina da se primi takva vijest.

Izbjegavajte rečenice poput:

“Budi jak/a.”

“Znam kako ti je.”

“Moglo je biti i gore.”

Umjesto toga, ponudite autentičnu prisutnost:

“Tu sam za tebe.”

“Želiš li da sada samo sjedimo zajedno?”

“Ako želiš razgovarati ili imaš pitanja, slušam te.”

4. Podrška nakon dijagnoze

Izreći dijagnozu nije kraj – to je početak novog i nepoznatog puta za pacijenta. Uloga medicinskog osoblja, ali i obitelji i prijatelja, jest ostati prisutni, informirani i spremni za emocionalne promjene.

Nekoliko savjeta:

Ne nudite lažnu nadu, ali ni potpuni pesimizam.

Pitajte što pacijentu treba. Ponekad je to tišina, ponekad konkretna pomoć u svakodnevici.

Uključite stručnjake – psihologa, socijalnog radnika, savjetnika za onkološke pacijente.

Ne zaboravite brinuti o sebi – i oni koji pružaju podršku trebaju prostor za svoje emocije.

Petra Skender

Vrata zdravlja