Poremećaj iz spektra autizma vrlo je složen neurorazvojni poremećaj koji se očituje u svim aspektima dječje ličnosti (ponašanju i komunikaciji, motorici, učenju). Razvija se nakon 16 do 18 mjeseci starosti, a prvi simptomi uglavnom se primjećuju prije 3. godine života. Djeca s autizmom nemaju specifična tjelesna obilježja, izgledaju kao i sva ostala djeca. Četiri je puta češći u dječaka nego u djevojčica.
U Europskoj uniji populaciju osoba s poremećajima iz autističnog spektra čini oko milijun osoba (od 375 milijuna stanovnika).
U osnovi svih teškoća osoba s poremećajima autističnog spektra nemogućnost je uspostavljanja socijalne interakcije koja se očituje kao nezainteresiranost, pasivnost, nedostatak interesa, osamljivanje ili pak socijalnu interakciju na vrlo osebujan, nametljiv i jednostrani način, verbalne ili neverbalne komunikacije koja se može očitovati kroz izostanak govora ili zaostajanje u govoru, previše doslovno shvaćanje, drugačije razumijevanje, kao nemogućnost dvosmjerne komunikacije, (ne)mogućnost imaginacije, neobične aktivnosti i ponašanja, ponavljajuće i stereotipne radnje te senzornu (dez)integraciju.
Ono što vide, čuju i osjećaju djeca s autizmom teško sklapaju u smislenu cjelinu. Često se povlače u „svoj“ svijet nalazeći u njemu sigurnost. Imaju poteškoća u izražavanju svojih osjećaja, želja, potreba, što se odražava u njihovom ponašanju koje može biti (i djelovati) vrlo neobično. Repertoar ekspresije i regulacije emocija različit je, ponekad ograničen, ponekad pretjeran. Autističnim osobama nedostaje sposobnost iskazivanja empatije, što značajno otežava izgradnju i prijateljstava, ograničavajuće je po pitanju seksualnog ponašanja, života i funkcioniranja u zajednici općenito.
Intelektualno funkcioniranje djece s autizmom kreće se u rasponu od prosječne inteligencije do inteligencije s intelektualnim teškoćama, s time da je 70-80% slučajeva na nižoj razini intelektualnog i adaptivnog funkcioniranja.
Mnoga djeca s autističnim poremećajem razviju specifične interese ili budu okupirani neobičnim sadržajima, često bivaju neuobičajeno preosjetljivi ili pak neosjetljivi na pojedine podražaje.
U doba adolescencije koju definiramo kao period dostizanja određene zrelosti, samostalnosti i preuzimanja odgovornosti većina autistične djece zadržava oznake autizma, a zbog razvoja može doći do promjene kliničke slike i destabilizacije osobe. U odrasloj dobi kod većine nastupa smirenije i stabilnije razdoblje života. Stabilna okolina, podrška i nastavak poučavanja omogućuju napredovanje u svim fazama života.
Nespecifična obilježja koja se javljaju uz autizam mogu uključivati: anksioznost, poremećaje spavanja, poremećene obrasce hranjenja, gastrointestinalne smetnje, napade bijesa, autoagresivno ponašanje.
Poremećaj iz spektra autizma ponekad se javlja u kombinaciji s drugim poteškoćama: Down sindromom, epilepsijom Rett sindromom (neurorazvojnim poremećajem koji se javlja gotovo isključivo u djevojčica) ili tuberoznom sklerozom (genetskom bolesti koja nastaje mutacijom TSC1 ili TSC2 gena). Zbog neodgovarajuće dijagnoze i nedostatne skrbi mnogi oboljeli i njihove obitelji ne primaju adekvatnu podršku i pomoć.
U Hrvatskoj nema organizirane dijagnostičke službe za autizam. Kod sumnje na autizam, preporuka je obratiti se Centru za rehabilitaciju Edukacijsko-rehabilitacijskog fakulteta u Zagrebu gdje se mogu dobiti upute za daljnju dijagnostiku i rehabilitaciju.
Znanstveno je dokazano da se ranim prepoznavanjem te ciljanom ranom intervencijom značajno može poboljšati život osobe s autizmom. Mogu se školovati i osposobiti za razna zanimanja i biti značajno manje isključeni iz društva.
Međunarodno udruženje Autizam-Europa 1992. godine donijelo je Povelju o pravima osoba s autizmom (prijevod UZAH, 2001). Osnovno načelo Povelje je da osobe s autizmom trebaju imati ista prava i povlastice kao i ostala populacija, ostvarive na primjeren način i u najboljem interesu osoba s autizmom. Posebno se ističe njihovo pravo na slobodan i ispunjen život do granica njihovih mogućnosti.
Potrebe odraslih osoba s autizmom možemo podijeliti u tri osnovne skupine:
- osobne potrebe, uključujući socijalne i emocionalne potrebe (briga o sebi, zdravlje, fizičke potrebe, razvoj interesa i/ili hobija)
- potrebe pojedinaca unutar neposredne okoline – obitelji i institucije (razvijanje tolerancije i prihvaćanja drugih, prepoznavanje potreba drugih i sposobnost komuniciranja s drugima, iako u ograničenoj jednostavnoj kontekstualnoj interakciji)
- potrebe pojedinaca u široj okolini (nužno je da ove osobe razviju što viši stupanj samostalnosti kako bi mogle koristiti sadržaje koje im sredina u kojoj žive nudi).
U cilju postizanja navedenog (kvalitetnog tretmana osoba s autizmom i osiguranje uvjeta za primjerenu skrb) neophodno je osigurati:
- odgovarajuće prostorne uvjete za njihov smještaj, boravak i terapijsku intervenciju
- posebne, individualno prilagođene zdravstveno obrazovne i socijalne programe
- stručno osposobljene i motivirane profesionalce
- senzibilizacija društva za probleme osoba s autizmom.
Photos courtesy of Pixabay
Pridruži se raspravi