Postoji nešto što bih nazvao predstavljanje. Objasnio bih to kao naviku da stavljamo sebe ispred sebe pred drugima. I nije problem ako pred-stavljeno sebe slijedi izvorni impuls. Ali ponekad sebe-predstavljenost postane jedino uporište za identitet – kada se glumac posve izgubi u ulozi. Moguće je ili je možda nekad bilo moguće otići u pustinju ili gustu šumu istraživati onog sebe koji se ne predstavlja, koji naprosto jest u samoći. Slijedila bi višegodišnja borba s demonima ili snažnim emocijama i željama – strastima. Pa tko preživi. A to što ostane moglo bi se možda nazvati autentično ja ili pobožanstvenjeno ja. Pa kada se takva osoba pojavi u javnosti ona djeluje poput starca Zosime iz romana Braća Karamazovi. Ona ostaje kakva jest i u javnosti. Ali danas… kako naći takvu osobu? Jer samo-pred-stavljenih mudraca je tako mnogo. Ostaje zbunjenost. I terapeut nije lako biti jer školovanje je samo dio priče. Pitanje je kako postati i ostati jasan sebi i drugima pri razgovoru. Pri razlučivanju bitnog od ne bitnog u potrazi za smislom, izvorom.
Sizif i dalje gura svoj kamen. Kamen se opet i opet strovaljuje niz padinu. No pitanje je kako da on gledajući nemoćno kamen što se uz buku strovaljuje pogleda oko sebe i uvidi da je na vrhu brda. I da se ne mora odmah vratiti, da shvati da je ta priča sa kamenom samo igra koja mu je dodijeljena. Ali dodijeljena mu je i mogućnost viđenja krajolika s vrha brda. I iskustvo tišine što traje to neko vrijeme nakon što se kamen spustio na dno, prije nego krene dolje. Jer nema druge. Kao niti Petar, ne možemo gore sagraditi sjenicu. Moramo se vratiti, ali možemo bar na trenutak stati.
Vanja Popović, psihoterapeut
Preuzeto: www.vanja-psihoterapija.com
Fotografija: Unsplash
