Kako u zadnje vrijeme često pišem, a zanimaju me i drugi oblici umjetnosti, iako u njima mnogo manje sudjelujem u stvaralačkom smislu, često mi se javlja jedna misao. Ta misao je nešto na tragu “pa već je stvoreno toliko umjetnosti, toliko primjeraka, toliko teksta, toliko pjesama. Kako ćeš ti uopće stvoriti nešto novo i zanimljivo?”. Taj dijelom samokritični, dijelom bojažljivi osjećaj, svjestan sam, nikako nije jedinstven za mene. Gotovo svaki poznati umjetnik će u nekom intervjuu spomenuti svoju apsolutnu nesposobnost, brojne sumnje usmjerene ka unutra i ka vlastitoj kreaciji. A mogao bi se napraviti i argument da bi prevelika samopouzdanost u svoja otkrića, djela i stvaranja moglo značiti da osobi nedostaje baš ono što što umjetnik ili stvaraoc treba imati – otvorenost za bezbrojne mogućnosti, uključujući i onu da je to što je stvorio loše i neadekvatno. Ili ja bar tako sebi pravdam gubljenje bitke protiv vlastitih sumnji.
Stvaranje i zanimanje za umjetnost po mom mišljenju ipak ne bi trebalo biti podvrgnuto nekim striktnim pravilima po uzor na znanstvenu metodu ili pak matematiku, fiziku i slična područja. Stvaranje dolazi iz osjećaja: iz brige, sreće, veselja, tuge, bijesa, ljutnje, očaja, ushićenosti… Više je pozvano i potaknuto nego namjerno usmjereno. Često kada se baš želim usmjeriti da ću “večeras napisati dvije stranice teksta” dogodi se ta famozna blokada. Nešto u Svemiru kaže “Ne. Ne možeš.” i jednostavno ne da. Ne da lijevo, ne da desno. Naprijed, nazad, ne može. Tapkam u mjestu bolnim, jednolikim treptajima koji se pojave svaki puta kad više od pet sekundi pisac dokumenta nešto ne napiše u Word dokumentu. Kao da svaki treptaj tog kursora na monitoru podrugljivo vrišti sa svojom pojavom: “…. HAHA … HAHA … HAHA … HAHA …”
Jedna od stvari koja rijetko ali ipak koliko toliko dosljedno zna olakšati blokadu koja nas snađe u trenucima stvaranja jest upravo – drugo stvaranje. Bilo to čitanje druge knjige, gledanje likovne umjetnosti, slušanje pjesme. Baš iz tog razloga me se posebno dojmila radionica na kojoj sam nedavno sudjelovao koja se bavila stvaranjem kroz koncept zvan blackout poetry. To je oblik “pisanja” poezije na način da dobijemo već stvoreni komad teksta, bilo nasumičnu stranicu iz proze ili neku drugu pjesmu te izdvojimo iz spomenutog teksta samo one riječi koje će onda činiti našu novu tvorevinu – zacrnjenu poeziju. Taj oblik umjetnosti se prvi puta javlja sredinom šezdesetih te u sedamdesetim godinama prošlog stoljeća u Sjedinjenim Američkim Državama.
Postoji nekoliko ključnih razloga zašto mi je ta radionica sjela, što bi se reklo, k’o budali šamar. Prvi je zasigurno baš ta činjenica da pred sobom dobijem neki konačni niz riječi koje onda mogu (ne)iskoristiti za svoju potrebu. Drugi je svakako taj da tada nemam period u kojem prvo moram imati inspiraciju, pa nešto napisati pa nakon toga to čitati i dodavati, izbacivati i zamjenjivati riječi i rečenice. Treće je da osim literarnog aspekta postoji i onaj likovni – blackout poetry ne znači da se nužno mora zacrniti sve što nećemo koristiti. Dopušteno je i slikanje, šaranje, stvaranje još jednog čitavog sloja izražavanja na tom već naizgled potpuno iskorištenom komadu papira. Zadnji i najvažniji razlog zašto je taj oblik stvaranja nešto što mi postaje drago je to da miče stigmu s nužnosti da osoba ima svoje ideje i zna istu razraditi – oblikovati tekst, motive, likove, da zna oštro kritički promotriti i urediti. Sve to je već određeno, tekst je napisan i provjeren, riječi su tamo, ideja je tamo, sve što mi moramo je vidjeti i pronaći iskre inspiracije među retcima i zapaliti vatru svoje mašte da doda, naglasi, izmijeni i izrazi – nas.
Ova radionica je bila održana pod organizacijom udruge Ocean Znanja. Ocean je hrvatska neprofitna organizacija za mlade koja se bavi organizacijom lokalnih i međunarodnih projekata, radionica i volontiranja. Ovom prilikom tema je bila stvaranje poezije s motivima osnovnih vrijednosti Europske Unije: ljudsko dostojanstvo, sloboda, demokracija, jednakost, vladavina prava i ljudska prava, a sve to povodom obilježavanja Dana Europe 9. svibnja. Na taj dan se obilježava objava prijedloga za stvaranje Europske zajednice za ugljen i čelik od strane francuskog ministra vanjskih poslova Roberta Schumanna.
Napisao: Marko Kovačević
Fotografija: Unsplash
