Tijekom nedavnog potresa sa moje police pala je jedna knjiga kojoj ne znam podrijetlo, vjerojatno sam ju naslijedio i možda, povremeno preslagujući ostale knjige s nje obrisao prašinu, pa i otvorio, prelistao. Možda i površno pogledom preletio uvodne stranice, ali zaranjanje u njezin sadržaj nekako čeka svoje vrijeme koje je obično u nevrijeme, kada tijelo reagira samo od sebe, nagonski, uplašeno, možda i panično dok prsti ju manično listaju sa strašću predispitne anksioznosti. Jer tu knjigu svi imamo na svojoj unutrašnjoj umnoj polici, ali ju nismo skloni čitati osim kada zbog nekog životnog potresa ona padne s police i sama se otvori na nekoj od stranica.
U slučaju nekolicine mojih sugovornica, korisnica projekta potpore maligno oboljelim osobama udruge Krugovi taj potres je saznanje o teškoj dijagnozi i nošenje sa svim njezinim izazovima. Tako jutros i sam krećem od prve stranice koja opisuje moje sjećanje na jednu voljenu osobu koje više nema među nama. Dugo se opirala da uopće ode na sistematski pregled, premda je već neko vrijeme osjećala neugodne simptome u području zdjelice. Kada je konačno otišla na pregled ustanovljen joj je tumor maternice u poodmaklom stadiju. Šok, nevjerica, zbunjenost, strah… hoće li preživjeti?
Njezinu normalnu rutinu remete posjeti liječniku i tretmani, suočavanje s medicinskim izrazima koje ne razumije. Bespomoćnost. Primjećujem, čitajući, da nekoliko stranica nije ispisano. Greška tiska, što god, ali osjećam unutarnji poticaj da ih svojeručno ispišem.
Za početak u dijalogu s njom zamišljajući da je još uvijek tu, kao da razgovaramo – kažem joj:
Budi ljubazna prema sebi i izbjegavaj osuđivati sebe zbog svojih emocija. Pokušaj obratiti pozornost na ono što osjećaš i provodi vrijeme s ljudima koji su tu za tebe. Trenutno, a i kad god se dogovorimo – ja sam tu za tebe i želim te čuti. Vjerujem – mnogi emocionalni izazovi smanjit će se tijekom liječenja. Tvoj osjećaj nade i samopouzdanja može se s vremenom povećati. To što sam tu za tebe, nije samo dio neke moje dobrote već našeg zajedničkog učešća u nečemu što je naprosto dobro. Vjerujem – Dobrota je nešto što nam prethodi i želi se useliti u nas dok pričamo, dok dijeliš sa mnom svoju bol i neizvjesnost. Ili zamislimo – jednako smo mogli krenuti tako da ja tebi pričam dok ležim u krevetu, a ti da sjedeći slušaš.
Prostor između udisaja i izdisaja popločan je neizvjesnošću, mnoštvom briga i strahova. Ponekad, za pravo uglavnom poput zeca na livadi ukopani stojimo dok se orao obrušava iz visine na nekoga od nas. Jer na livadi je puno zečeva. Hm…opasnost je prošla, orao je skrenuo ka drugom dijelu livade. Nastavljam jesti. Ostaje oprez, ali i nastojanje da zaboravim. A znam da – orao će opet doći i možda usmjeriti se baš na dio livade gdje sam ja. A ja ne znam kad će to biti. Naravno – pišem poput mislećeg zeca. Možda poput zeca koji se zove Martin H. pa promišljam nešto u stilu svakidašnjeg površnog govora koji bi se mogao sažeti. “Na kraju se jednom i umire, ali za sada se sam ostaje nepogođenim. U svakodnevnom govoru pričamo o tome kako se umire, ali pri tome na neki način uvjeravamo sebe da mi nećemo umrijeti time što već nismo umrli, što smo tu i što pričamo o tome.”
Ali zec Martin H. samom činjenicom da time što je postao glavni lik u raspisivanju praznih stranica knjige koja je nakon potresa pala sa police više nije običan nego misleći zec nastavlja s mislima koje se pretaču u pisanje potaknuto aktivnom imaginacijom tijekom zečje terapije pa u nastavku diktira: “Umirivanjem drugih stvaramo neki odnos prema smrti, odnosno način na koji se odnosimo prema smrti. Već samo pomišljanje na smrt tumači se kao kukavički strah od nje, dvosmisleno shvaćena, tjeskoba predstavlja strah od nje, a to ne smije imati zeko-bitak koji je siguran u sebe Ono kako bi se trebalo odnositi prema smrti jest stvoriti si ravnodušni mir prema činjenici da se umire”. (Martin Heidegger Bitak i vrijeme). A sada uključujem sebe u dijalog kao nekog tko je ljetos čitao Budine govore srednje dužine, a nakon iskustva saobraćajke koja je nakon totalke što se tiče automobila i žive glave što se tiče ove osobe koja se zove Vanja dodajem: pa Martine H! i prije sve one filozofije koju kritiziraš postojao je čovjek koji je vidjevši jednog bolesnog i jednog umrlog napustio svoje obilje, svoj kraljevski dom i sjeo ispod stabla ne bi li se suočio sa svojom i općeljudskom tjeskobom od prolaznosti. Ali jutros se pitam, zašto u cijeloj ovoj mini drami ne bismo uključili i jedno stablo pokraj livade na kojoj paseš ti zeče Martine H. Možda je to stablo baš niklo iz sjemena koje je vjetrovima doneseno od onog istog Bodi stabla izraslo i krošnjom natkriljuje dio livade tebe mislećeg zeca pa i samo počinje misliti: gledaj zeče Martine H. Nije ti lako znam, za pravo pogriješio si što si već počeo misliti, ali sada sam i ja zaražen tom ljudskom prokletom navikom pa eto – promišljam: jesenas mi je nakon svega opet opalo lišće. I sada – da ti pravo kažem – ne sviđam se sebi s ovim ogoljelim granama ogrnutim maglom umjesto sočnim zelenim lisšćem, ali zeče znaj – stiže proljeće, moje grane će opet početi pupati novim lišćem, livada krenuti bujati svježom travom, ti ćeš se opet nakon studeni izgubiti u nabujaloj travi, izgubiti u trenutku dok ju paseš i zaboraviti na orla. U tom trenutku možda se sretnemo u umu onoga koji je pod krošnjom davnog i dalekog mi pretka sjedio sa svojom i našom tjeskobom, toliko dugo dok nije uvidjeo kao i ja danas – dolazi proljeće Martine H.
Vanja Popović, psihoterapeut
Preuzeto: www.vanja-psihoterapija.com
Fotografija: Unsplash
