Ovo je duboko i važno pitanje na koje ne postoji jednoznačan odgovor. On ovisi o nama i o oboljeloj osobi, njezinom stanju, karakteru, duhovnom i emocionalnom stanju, ali uvijek vrijedi voditi se iskrenošću, toplinom i poštovanjem prema onome što ta osoba proživljava.
Evo nekoliko pristupa i rečenica koje mogu pružiti nadu i ohrabrenje – bez patetike, bez pritiska, s nježnošću.
Što reći osobi koja se bori s malignom bolešću?
Pokaži da si tu.
“Ne mogu zamisliti kroz što prolaziš, ali znaj da sam tu. Potrudit ću se biti ti podrška. Reci mi kako.“
Ponekad je najmoćnija poruka „nisam otišla/o, neću otići“. Ljudi nekad trebaju riječ, a nekad samo prisutnost.
Pomozi joj da vidi svjetlo. Da osjeti nadu.
“Znam da je teško, ali i u najgorim danima može se dogoditi nešto dobro. Nekad je to samo osmijeh, ljubazna gesta, miran san ili tvoja snaga da ustaneš – i to je jedna pobjeda.”
Nadu ne moraš graditi obećanjima. Gradi je u sitnicama koje govore: još si tu, još imaš utjecaj, još vrijediš, još živiš.
Pohvali njenu snagu.
“Gledam te i divim se – tvojoj snazi, načinu na koji nosiš sve ovo. To nije mala stvar.”
Ljudi u bolesti često osjete da ih drugi gledaju samo kroz dijagnozu. Pokaži osobi da ti i dalje vidiš cijelu osobu, ne samo bolest.
Ponudi zajedništvo u svakodnevnim stvarima.
“Ako želiš, možemo danas pričati o nevažnim stvarima, o glupostima, o svemu što nema veze s bolešću. Ako želiš, možemo gledati neku komediju i smijati se. Što god želiš.”
Ponekad je odmor od bolesti najbolji lijek. Oboljeloj osobi ponekad treba dati „dopuštenje“ da ne bude “pacijent” 24/7.
Pitaj – i slušaj.
“Kako ti mogu pomoći danas? Što ti treba? Ili želiš da samo šutimo zajedno?”
Ponudi prostor da osoba sama izrazi kako želi da joj pristupiš. Nekad je tišina najljekovitija, ako se u njoj osjetiš voljeno i da nisi sam/a.
Rečenica nade, kad je trenutak za nju pravi:
“Ovo što ti se događa ne definira tko si – ali tvoj način na koji se nosiš s tim pokazuje koliko si izvanredno jaka/jak.”
