Ovih dana često se postavlja ovo pitanje. Kada se susretnemo s potresnim, zbunjujućim događajima, iskustvima za koje nam se čini da nadilaze našu sposobnost razumijevanja, razgovor je važan za procesuiranje osjećaja i misli koje preplavljuju. Ipak u ovom tekstu nemam namjeru pisati kako razgovarati u konkretnoj potresnoj situaciji već o svakodnevnom njegovanju razgovora koji može biti lijek. Pokušat ću opisati proces terapijskog razgovora, a potom malo kontemplirati o stavovima koji su njegujući za terapijski odnos.
Istinski odnos je lijek jer nas vraća nama samima. Istinski odnos potrebuje nadahnuće ljubavi kako bi spoznali drugu osobu u njezinoj jedinstvenosti i neponovljivosti. Također, svojstvo je istinskog odnosa u uzajamnom otkrivanju i usmjerenosti na drugoga. Čovjek uviđa što znači biti ljudsko biće kroz život za druge i s drugima i kroz ulaženje u zajedništvo i dijalog s drugima. Da bi bio autentičan potreban mu je drugi čovjek koji će ga slušati i prihvatiti ga takvog kakav jest da bi krenuo k onome što može postati. Osoba živi i raste kroz odnos i obratno, osobni rast neprestano unapređuje odnos.
Razgovor
Ne nastojim utjecati na tebe, raditi na tome da se promijeniš. Ja, koji to još nisam u punini, prihvaćam potpuno tebe koji to još nisi u punini kako bismo zajedno otkrivali i postajali to što doista jesmo, Ti i Ja.
Slušam što mi govoriš o sebi, kako opažaš to što se dešava u tebi i oko tebe i što osjećaš sada. Gledam te, promjene na tvome licu, u tvome disanju, pokrete tvojih ruku… Pokušavam biti tvoje zrcalo.
Nemam namjeru pitati zašto, ne mogu niti reći što je bolje, pametnije za tebe. Samo pokušavam iskreno reći kako ja opažam tebe, što osjećam i koje mi se misli javljaju dok te slušam.
Dok se otvaramo jedno drugom dešava se odnos. Tvoje iskustvo postaje blisko mojem. Tako Ti i Ja postajemo Mi kako bi potom bili više Ja i Ti.
Kroz ovaj istinski susret bolje uviđamo stvarnost. Ono što mislimo o sebi, što bi Ti i Ja željeli postati biva usklađeno s onim što doista jesmo.
Ovo što je u nama i ovo oko nas biva usklađeno kroz spontano zajedničko opažanje. Sada i ovdje jesmo to što doista jesmo, Ti i Ja.
Analiza stavova
1. Prihvaćanje
Ne nastojim utjecati na tebe, raditi na tvojoj promjeni. U stvari važno je reći: “Nemoj se mijenjati, budi takav kakav jesi.” Naša istinska priroda je vrlo jednostavna, ali smo se otuđili od nje. Možemo radi toga optuživati okolnosti, političare, svoje roditelje, poslodavce… Odgovorni smo jer smo zaboravili slušati svoj unutarnji glas. Što učiniti? Baš ništa, ne čini ništa da bi postigao ili zaslužio ili zadobio (na primjer moju pažnju ili naklonost). Sve što ti treba oduvijek je ovdje, samo zaglušen mnoštvom ne možeš čuti.
… prihvaćam potpuno tebe koji to još nisi u punini… Bez obzira na stupanj rasta druge osobe dužan sam prihvatiti ju kao osobnost u nastajanju. Ako joj je i stran moj svjetonazor, moj sustav istina i vrijednosti, prihvaćam to što ona jest sada jer je osoba koja je sada preda mnom važnija od bilo kojeg sustava. Ako sam i uvjeren u svoju istinu, to može postati njezina istina ako sama prepozna da je u njoj oduvijek pohranjena. Istine prihvaćene nametljivim uvjeravanjem ne donose slobodu nego patnju. Ono što je stvarno istina je čisti životni potencijal koji se ostvaruje u meni i u mome sugovorniku kada mu to dopustimo. Kada ne radimo protiv Života, on radi za nas i postaje objava što promiče osobni rast i oplemenjuje odnose u zajednici.
2. Aktivnost i uzajamnost
… kako bismo zajedno i uvijek iznova otkrivali i postajali to što doista jesmo, Ti i Ja. Prihvaćanje nije, naime, pasivno mirenje, rezignacija, već pružanje prilike sugovorniku da zajedno sa mnom uđe u proces istraživanja i iskrenog izražavanja sebe. Prihvaćanje, dakle, uključuje i uzajamnost. Nasuprot stavu oholosti koji traži od drugoga da se ugleda na mene kako bi postao više “on” (tako što će prihvatiti moj mentalitet i stil ponašanja), uzajamnost podrazumijeva svijest o potrebi međusobnog odnosa unutar kojeg jedino možemo osvijestiti, izražavati i ostvarivati svoju individualnost. I uvijek iznova jer niti ti niti ja danas nismo to što smo jučer bili, nešto se u nama i našim okolnostima zasigurno promijenilo.
3. Slušanje
Slušam što mi govoriš o sebi, kako opažaš to što se zbiva u tebi i oko tebe i što osjećaš sada. Aktivno slušanje jest ulaženje u doživljajni svijet druge osobe, poticaj procesu osvještavanja. Iza govora krije se stil opažanja usko povezan s afektivnim životom. Gledam te, promjene na tvome licu, u tvome disanju, pokrete tvojih ruku… Pokušavam biti tvoje zrcalo. Slušati znači biti zrcalo drugome. Tako osoba dobiva uvid u svoje tjelesne geste i mimiku koje su često u neskladu s verbalnim iskazima ili s osjećajima (npr. smije se iako se dobro ne osjeća). Ovo govori o izvjesnom stupnju kulturološki uvjetovane podijeljenosti koja je zapreka osobnom rastu i iskrenoj komunikaciji.
4. Govor iz “ja”
Nemam namjeru pitati zašto, ne mogu niti reći što je bolje, pametnije za tebe. Pomaganje drugome da doživi uvid u svoje unutarnje iskustvo i način izražavanja sebe podrazumijeva i osjetljivost u postavljanju pitanja. Pitanje zašto uglavnom potiče samoopravdavanje umjesto otvaranja za cjeloviti i izvorni doživljaj stvarnosti. Također sklonost dijeljenju mnoštva savjeta uglavnom je povezano s nestrpljenjem i željom da drugoga oblikujem po mjeri mojih očekivanja i stvorim od njega kopiju sebe samog. Pitanja koja počinju s kako i što potiču istraživanje i ponovno buđenje unutarnjeg bića sposobnog da u svakoj situaciji vidi izazov, otkrije vlastiti način gledanja i kreira vlastiti način reagiranja na trenutne okolnosti, preuzme odgovornost za moguće posljedice. Samo pokušavam iskreno reći kako ja opažam tebe, što osjećam i koje mi se misli javljaju dok te slušam. Iskrena povratna informacija moguća je ako govorim iz “Ja” pružajući tako drugome uvid u moj doživljajni svijet koji je u dinamici s njegovim (produbljenje efekta “zrcalo”).
5. Ljubav umjesto straha
Dok se otvaramo jedno drugom dešava se odnos. Tvoje iskustvo postaje blisko mojem. Tako Ti i Ja postajemo Mi kako bi potom više bili Ja i Ti. Ulazak u zajednički iskustveni proces omogućuje međusobno upoznavanje i osjećaj bliskosti u kojem nestaje strah, a rađa se ljubav. Ono što mislimo o sebi, što bi Ti i Ja željeli postati biva usklađeno s onim što doista jesmo. Ovo što je u nama i ovo oko nas usklađeno je kroz naše zajedničko opažanje. Ljubav potiče kreativnu spontanost, sklad u doživljavanju unutarnje i okolne stvarnosti. Prihvaća mogućnost odvajanja i slobodu drugome da iskusi samoću kada za time osjeti potrebu. Sada i ovdje jesmo to što doista jesmo, Ti i Ja.
Napisao: Vanja Popović, psiholog, psihoterapeut
Fotografija; Unsplash
