Svako životno razdoblje obilježeno je određenim očekivanjima. Od najmanjih nogu znamo kako bi otprilike trebao izgledati naš život, a ubrzo nakon i kako bi mi trebali fizički izgledati. Kao djeca već znamo razliku reakcije okoline kada obučemo slatku suknjicu ili sredimo kosu. Očito je da postoji određena pozitivna nagrada koju osjetimo kroz druge ljude, pohvale i vlastite emocije. Fizički izgled je nešto na što se stavlja vrijednost i prije puberteta, najčešće s dobrom namjerom. Gotovo svaki roditelj želi da njegovo dijete dosegne puni potencijal, koji ponekad može voditi k savršenom životu s dobrim poslom, vlastitom nekretninom i divnim partnerom.
Ali određeni tipovi osobnosti počnu sebe gledati kroz ideju kakvi bi trebali biti i temeljiti vlastiti identitet iz tih očekivanja. I što to znači u vezi djece i odraslih u odnosu s izgledom, hranom i kontrolom? Postoje nizovi istraživanja o rekstrikciji hrane (namjerno kontroliranje unosa ili zadržavanja hrane s ciljem smanjenja tjelesne težine ili kontroliranja unosa hrane), no zajednički im je da restrikcijsko ponašanje obuhvaća od 1.5 do 2 posto stanovništva. No, koliko to sve može biti istinito ako znamo da je 75 posto slučajeva ne prijavljeno. Započnimo od najmlađih, perfekcionizam, temelj vlastitog identiteta i često zbunjenost promjenama koje se događaju na tijelu i u životu. Začudili bi se koliko raznoliki mogu biti razlozi za loš i čudnovat odnos s hranom, poput želje za biti mršaviji, dobro izgledati nakon što je baka udijelila neumjesan komentar, nelagode oko puberteta i seksualizacije tijela… No sam poremećaj se nikada ne temelji isključivo na mislima pojedinca, pa ne smijemo zaboraviti i utjecaj okoline i traume.
Istraživanja pokazuju da djeca koja su psihički, fizički ili seksualno zlostavljana imaju tri puta veću šansu razviti neki od poremećaja hranjenja. Sama ponašanja zvuči jednostavno za primijetiti i upravo zato ne vidimo razloga zagledati se dublje. Koliko osoba može sebe voljeti da si uskrati hranu? Zašto netko uopće poželi ne jesti ili jesti restriktivno? Jednostavan odgovor na ovo je začuđujuć, ne jedeći zapostavljamo osnovne životne potrebe. Poremećaj se može usporediti s ovisnošću, ne samo zbog težine problema, nego i radi sveprisutnosti koja dovodi do laganja, opsesivnosti i promjenama u osobnosti. Život izvan poremećaja postaje tiši kada je konstantna, pulsirajuća misao u mozgu hrana. Blokada koja slijedi može služiti kao super zaštitno staklo od života. No, jedno je sigurno, osoba koja voli sebe ne bi si dopustila ne imati energije za ustati iz kreveta, padati u nesvijest na normalan dan, ne piti vodu…
Ako ćemo ići u neka više tabu ponašanja, povraćati do krvi, prejedanje do boli, trčanje svaki dan do iznemoglosti. Ekstremi zvuči toliko ipak udaljeno od početaka, no lako se poskliznuti. Ako počnete imati pitanje ima li vaše dijete, prijatelj ili bilo koja bliska osoba poremećaj u prehrani, reagirajte. Sama dijagnoza je optimističnija što se prije riješi. Osoba koja pati ne treba biti stravično mršava djevojka za kojom se ljudi okreću na ulici pitajući se kako je živa ili kao model na pisti za kojega svi misle da ne jede. Puno češće je to osoba koja će odbiti hranu jer nije po njenom rasporedu, osoba koja izbjegava rođendane zbog straha od hrane, koja ne jede u javnosti, jednostavnije rečeno – osoba kojoj hrana utječe na svakodnevni život. Ti znakovi nisu ne primjetljivi, ali su jednostavniji za podgurati pod tepih jer se ne očitavaju u izgledu.
Poremećaji u prehrani su psihička bolest koja se treba liječiti u suradnji s psihijatrom, nutricionistom i vlastitom željom za biti bolje. Statistike ukazuju da je većina oboljelih žene, iako žene češće obolijevaju muškarci rjeđe prijavljuju probleme. Od prijavljenih svega dva posto ljudi s anoreksijom i/ili bulimijom je podhranjena, no to ne znači da nisu životni ugroženi. Tijelo često stane na određenoj težini, dok se ljudi s bulimijom zbog prekomijernog unosa kalorija se mogu i udebljati. Neki poremećaji čak mogu izgledati kao razvijanje zdravijih životnih navika poput ortoreksije, no opsesivne misli i strah od debljanja su još uvijek prisutni i osoba sveukupno pati. No što je s onima koji nisu tinejđeri? Poremećaj se može javiti bilo kada, kao i svaka bolest. Razlozi su raznoliki, pritisak okoline nakon debljanja, ne slaganje na poslu, relaps, stres, potreba za kontrolom, rođenje djeteta, potreba za pomoći. Kod odrasle osobe ne može se reagirati s prisilnim liječenjem, ali možete biti uz njih, voljeti ih bez pridavanja značaja poremećaju. Idite u prirodu, slikajte, gledajte filmove, dopustite im da sami otkriju svoju želju zašto živjeti. Trudite se ne komentirati hranu, dopustite sebi vjerovati tim ljudima i budite svjesni da se oni bore 100 puta više sami sa sobom nego što vidite. Volite te ih i nadajte se da će naći svoj razlog zašto željeti moći imati svoj vlastite razloge za oporaviti se. Sada dolazi pitanje, pa zar nije zdravo biti na dijeti kada se udebljaš? Začuđujući odgovor u svakodnevnom životu je u potpunosti kontradiktoran učenjima koje smo dobili kroz medije. Yoyo dijeta je konstantan ponavljajući uzorak s odlaženjem na dijetu nakon dobivanja viška kilograma dugoročno, a dugoročno dolazi do dobitka kilograma. Umjesto toga preporučeni način je zaseban za svaku osobu, no najčešće su upute polagano uvođenje drugačijeg plana prehrane tokom dužeg vremenskog razdoblja bez zabrane namirnica. Tako da i na dijeti možete pojesti čokoladu za kojom toliko žudite, jer kasnije nećete imati potrebu pojesti tri kada završite s dijetom.
Umjesto dijete polako birajte nove namjernice i uvodite novu hranu u kojoj uživate usputno pazeći na kalorije, no najviše na osjećaj svog tijela i njegove pozitivne reakcije. Zbog zdravijeg života općenito je dobro uvesti vježbanje kao rekreaciju i pozitivnu umjerenu naviku. Ako imate želju izgubiti kilograme kroz tjelovježbu to neće biti ni najmanje jednostavno. Više je isplativo uvesti nešto u čemu ćete svakodnevno uživati i time se nastaviti baviti. Kada vježbanje prestanete gledati kao nešto što morate raditi jer trebate biti dobri nakon hrane, a počnete tražiti hobije na koje želite ići puno jednostavnije će vam biti ostati konstantan. Svaka osoba zaslužuje ljubav i razumijevanje. Trebamo naučiti ljude voljeti kroz ono što su i gdje su na svome putovanju kroz ovaj život i kao društvo početi težiti sveukupnoj manjoj površnosti.
Evo nekih ideja sa kojima sam se susrela, a da pomažu očuvanju obostranih odnosa za ljude za koje sumljate/ili znate da se bore sa hranom. Nitko nije svoj poremećaj, zato je lijepo svakoga tretirati sa pozitivnim komplimentima. Poput danas tako sjajiš, tako si se lijepo obukla, tako te lijepo vidjeti. Sretna sam što te imam, ti me toliko inspiriraš, nadam se da ću jedan dan imati tvoju mudrost…
Napisala: Karla Vrgoč
Fotografija: Pixabay
