Nakon jednog ispričanog sna Lucija i ja dogovorili smo da bi bilo zgodno da pokuša napisati priču žene zacementirane u zid koju je sanjala. Uz Lucijin pristanak priču objavljujem:
Istina i Izazov
Živjele su davno dvije sestre.
Jednoj je ime bilo Istina, a drugoj Izazov.
Istina je uvijek osjećala da bez njezine sestre nema niti nje.
Za razliku od Istine, Izazov je bila sebična.
Sve je imala, osim podršku svoje sestre Istine, bar je tako mislila.
Istina joj je uvijek govorila: Ti i ja smo jedno.Ti ne možeš bez mene, a ja ne mogu bez tebe.
Izazov bi na to odgovorila: Pogledaj se! U toj zmazanoj pregači, sa tim izrastom na glavi! Tko nam donosi kruh na stol?
Mi! Odgovorila je Istina.
Izazov se nasmijala i rekla: Smiješna si! Takvu te nitko neće voljeti! Ti boliš! Dovodiš ljude do suza! Ljudi zbog tebe ubijaju, idu u zatvor!
Što je Istina ikada donijela ljudima osim hrpe boli?! Gadiš mi se! Ti i tvoje moralno propovijedanje!
Istina joj je mirno odgovorila: Istina zaista ponekad boli, ali nikoga nikada nije zarobila. Istina oslobađa.
Puno pametuješ za nekoga tko još nije ni živio. Jesi li probala hodati u mojim cipelama, pametnice? Upita Izazov.
Jesam Ludice, odgovorila je Istina.
Kako ne shvaćaš da je svaki tvoj korak i moj korak?
Svako tvoje iskustvo je i moje.
Ja sam Ti, a Ti si Ja.
Ako je tako imam ideju. učinit ćeš za mene jedan izazov. Zamijenit ćemo se sada za odjeću i obuću.
Ti ćeš na jedan dan biti Ja, a ja ću biti ti – predloži Izazov.
Što god pali tvoju vatru sestro – pristala je Istina.
Izazov se podmuklo nasmijala, te joj rekla: Iza šanka imaš jedan zid, prekriven velikom slikom. Skini tu sliku i kroz otvor uđi unutra. Tamo te čeka moja odjeća i obuća. Jako je važno da te nitko ne vidi, stoga nemoj izlaziti dok ti ja ne kažem.
Istina je bez razmišljanja prihvatila izazov. Ušla je u mračnu rupu. Od prvog trenutka znala je što Izazov sprema za nju.
Znala je i da tako treba biti, kako bi Izazov i ona opet mogle biti ujedinjene.
Izazov ju je zacementirala u zidu.
Osjetila je veliko olakšanje kada je shvatila da joj Istina neće zvocati kraj glave.
I uživala je neko vrijeme. Svetica je bila zatvorena.
A Izazov, obučena kao Istina, mogla je živjeti laž, pod krinkom Istine.
Svidjelo joj se živjeti tako preko dana.
Navečer, kada bi sama legla u svoj krevet, nedostajala joj je Istina.
Istina joj se tu noć javila kroz snove.
Rekla joj je: Sestro moja..
Učinila si ono za što si mene optuživala. Zarobila si me, ali samo zato što sam ti Ja to dozvolila.
Sjeti se što sam ti uvijek govorila: Istina oslobađa. Da li si zaista mislila da me možeš vječno držati u mraku?
Ja ću stajati u ovoj mračnoj rupi dokle god me ti ne pustiš van, ali znaj da mi ne možeš zabraniti da vječno svijetlim zelenom bojom nade, pa čak i kroz zidove.
Volim te!
Napisao: Vanja Popović, psiholog, psihoterapeut
