Gdje su oni bezbrižni dječji dani kada smo kukali samo zbog previše zadaća, preteškog gradiva i roditelja koji nam ne daju da izađemo van prije nego što riješimo sve školske obaveze. Da, tada su nam se te obaveze činile ozbiljno velikima i bile su jer svako životno doba nosi svoju količinu obaveza, usklađenu s našim mogućnostima i sposobnostima. Naravno da s 10 i s 35 godina nemamo iste potrebe i iste mogućnosti. Svijet puno više toga stavlja na naša leđa kako godine prolaze, a mi smo sve spremniji nositi se s velikim izazovima i odgovornostima jer hej, odrasli smo ljudi, možemo i moramo sve, nema izgovora.
No što ako nekad unatoč svim neodgodivim obavezama i problemima jednostavno ne možemo „stisnuti zube“, gurati i ignorirati da je teret postao prevelik, da je nebitno imamo li 10 ili 35, 45, 55, ako je previše, onda je previše i u redu je zatražiti pomoć, predah, riječ utjehe.
Ako se osjećamo loše psihički ili fizički, ako nam organizam daje bilo kakve signale da trebamo stati na loptu i reći naglas da moramo uzeti stanku i posvetiti se sebi. Odbiti prekovremeni rad, odbiti druženje za koje nemamo snage, reći djetetu da ćemo ostati doma i nećemo ići na izlet jer se ne osjećamo dovoljno dobro za to.
Da, nekad stvarno moramo podvući crtu i reći sami sebi da je dosta i da je u redu ako ne možemo. Drugi oko nas možda su navikli na to da smo svemogući i da na svaki mig, zahtjev i potrebu skočimo iste sekunde, odradimo sve pa i još više bez pritužbi i prigovora. Ne želimo pokazati slabost, ne želimo da i u jednom jedinom trenutku netko pomisli da nismo dorasli nekom zadatku ili obavezi, da nismo dovoljno „odrasli“.
A kada nas pritisne neka nezgoda, bolest ili situacija u kojoj moramo stati i pustiti da sve teče bez nas dok se ne oporavimo, shvatimo da, gle čuda, doista dosta toga i može funkcionirati bez nas ili barem uz smanjeni kapacitet našeg djelovanja.
I da, svi doista i jesmo zamjenjivi, ali to nije negativna i obeshrabrujuća misao, to je odlična utjeha i spoznaja. Zamjenjivi smo, može se bez nas, neće sve stati ako mi moramo stati, a ako ponekad ne stanemo, um i tijelo radit će preko svih granica i natjerati nas da stanemo na način na koji ne želimo.
Prigrlimo svim srcem tu mogućnost da možemo i, dapače, moramo stati, da će pomoć biti tu ako ju zatražimo, junačenje i forsiranje nisu na cijeni ako je cijena koju plaćamo kronična iscrpljenost i nezadovoljstvo.
Napisala: Nikolina Hajnić
Fotografija: Unsplash
