O ranjivosti koja ponekad naiđe želim pisati. O osjećaju izloženosti. Može se raditi o najobičnijem druženju uz kavu. Okružen ljubaznošću pa ipak tjeskoban. Sklon sam tada vjerovati u neku životinju skrivenu u grudima. Hesse je napisao roman o stepskom vuku koji se razjari za vrijeme jedne večernje posjete Harija Halera (glavnog lika) jednom poznaniku. Nije mu se svidjela bista Getea u hodniku. Nikako mu se nije svidjela, a nije mu se svidjelo niti to što mu se nije bilo na toj večeri niti mu se razgovaralo. Niti mu se jelo. Niti mu se živjelo.
Čini mi se da u svojoj nutrini nosimo i druge životinje, osim vuka. Srnu naprimjer ili zeca šćućurenog i drhtavog, razigranu vjevericu…Tako u našoj urbanoj svakodnevici ponekad kao iz šume izranja sad ova sad ona životinja i nije lako tada. I nisam pronašao bolji način od prihvaćanja, prepoznavanja i strpljivog bivanja sa stanjem u kojem sam zatečen. I disanja, svjesnog disanja i svjesnog bdijenja s emocijom što je sada ovdje. Primjereno mi je ovdje navesti smijernice za donošenje s emocijama opisane u knjizi “Mir je svaki korak” autora – Thich Nhath Hanh-a
Preobražaj osjećanja
Prvi korak u radu sa osjećanjima je prepoznavanje svakog osjećanja onako kako se ono pojavljuje. To je zadatak za svjesnost. Ako se pojavi strah, vaša svjesnost pogleda u strah i prepozna ga kao strah. Znate da strah izvire iz vas i da svjesnost takođe izvire iz vas. Oni su oboje u vama i ne trebaju se boriti, već da brinu jedno o drugome. Drugi korak je poistovjećivanje sa osjećanjem. Nije dobro reći: “Strahu, bježi! Ne volim te. Ti nisi ja.” Mnogo je bolje reći: “Dobar dan, strahu. Kako si danas?” Na taj način prizivate svoja dva aspekta, svjesnost i strah, da se rukuju kao dva prijatelja i da postanu jedno. Možda vas plaši da ovako nešto učinite, ali ne bi trebalo. Sjetite se da vi niste samo vaš strah. Osnovno je da njegujete svjesnost uz svjesno disanje, da to stanje održite, živim i snažnim. Iako vaša svjesnost možda nije dovoljno snažna u početku, ako je njegujete, postaće jača. Dokle god postoji svjesnost nećete potonuti u svoj strah. Zapravo, vi počinjete svoj preobražaj onog trenutka kada se u vama rodi svjesnost. Treći korak je smirivanje osjećanja. Pošto svjesnost prati vaš strah, počinjete da se smirujete. “Udišući, smirujem aktivnosti tijela i duha.” Smirujete vaša osjećanja samim tim što ste sa njima, kao kad mati nježno drži svoju rasplakanu bebu. Beba osjeća majčinu nježnost, smiruje se i prestaje plakati. Majka je vaša svjesnost, rođena iz dubine svijesti i ona će umiriti bol. Majka je jedno sa bebom koju drži. Ako ona misli o drugim stvarima, dijete se neće smiriti. Ona bi trebalo da stavi na stranu sve druge misli i samo da drži bebu. Dakle, ne izbjegavajte svoja osjećanja. Ne recite: “Ti si samo osjećanje, nisi važno.” Postanite jedno sa tim osjećanjem. Možete reći “Izdišući, smirujem svoj strah.” Četvrti korak je: pustiti osjećanje da ode. Zahvaljujući smirenju, osjećate se lakši čak i usred straha i znate da vaš strah neće prerasti u nešto što će vas preplaviti. Kada znate da ste sposobni da brinete o svom strahu, on je već reduciran na minimum, postao je manje neprijatan. Sada mu se možete nasmiješiti i pustiti ga da ode. Smirivanje i opuštanje su samo lijekovi za simptome. Sada imate priliku da idete dublje i radite na transformaciji izvora straha. Peti stepen je: duboko sagledavanje. Beba je prestala plakati, strah je nestao, pa ipak, pogledajte dobro vašu bebu, vaše osjećanje straha, da vidite šta ne valja. Morate tragati za uzrokom, jer bebu ne možete sve vrijeme držati. Posmatrajući, vidjećete, na primjer, da bebina patnja ima mnoge razloge, u njenom tijelu i van njega. Gledajući bebu uočit ćete elemente koji su prouzrokovali plač, a kada ih vidite, znat ćete što činiti da biste transformisali osjećanje i bili slobodni. Ovo je proces koji liči na psihoterapiju. Terapeut zajedno sa pacijentom promatra prirodu bola. On često otkriva razloge patnje u načinu na koji klijent vidi stvari, u njegovim vjerovanjima o sebi, svojoj kulturi i svijetu u kom živi. Terapeut i klijent preispituju ove tačke gledišta i vjerovanja i zajednički oslobađaju pacijenta iz njegovog zatvora. Ali suštinski važni su napori pacijenta. Učitelj bi trebalo da pomogne da se rodi učitelj u učeniku, a psihoterapeut da se rodi psihoterapeut u pacijentu. Pacijentov “interni psihoterapeut” može tada uspješno raditi “puno radno vrijeme”. Terapeut ne liječi pacijenta tako što mu jednostavno daje drugi sistem vjerovanja. On se trudi da mu pomogne da uvidi koje su ideje i vjerovanja u njemu izazvali patnju. Mnogi pacijenti žele da se oslobode svojih bolnih osjećanja, ali ne žele da se oslobode svojih vjerovanja, stavova koji su zapravo izvor tih osjećanja. Zato terapeut i klijent moraju uložiti zajednički napor kako bi klijent sagledao stvari onakvim kakve jesu. Ovo važi i kada koristimo svjesnost da bismo preobrazili osjećanja. Nakon prepoznavanja osjećanja, poistovjećivanja s njim, njegovog smirivanja i puštanja da nestane, možemo tragati za uzrocima koji su često zasnovani na netačnoj percepciji. Čim razumijemo uzroke i prirodu naših osjećanja, ona se počinju preobražavati.
Napisao: Vanja Popović, psiholog
Fotografija; Unsplash
