O stresu se puno piše i govori. Dio je naše svakodnevice i teško ga možemo izbjeći, a utječe na naše mentalno i fizičko zdravlje. Zato i treba govoriti, pisati, informirati se, naučiti kako se nositi s njime. U nastavku dijelim dio iz jedne knjige, priču iz života, jer vjerujem da su životne kakve jesu, najpamtljivije i najlakše ih je razumjeti.
Dio iz knjige dr. Bernia S. Siegela „Ljubav, medicina, čuda“. Često čujemo kako je stres jedan od najdestruktivnijih elemenata u svakodnevnom životu čovjeka no, to je samo pola istine. Čini se da je način na koji reagiramo na stres daleko važniji od samog stresa. To proizlazi i iz iskustva Hansa Salyea, znanstvenika koji je razvio cijeli koncept o stresu i njegovim učincima na organizam.U dobi od 65 godina Seyle je obolio od retikularnog staničnog sarkoma, vrste raka čija je stopa izlječenja vrlo niska. Saznati za takvu dijagnozu mora biti vrlo stresno. Evo kako je Sayle reagirao na tu lošu vijest:„Bio sam siguran da ću umrijeti pa sam rekao sebi – ok, ovo je valjda nešto najgore što mi se moglo desiti. Mogu to prihvatiti na jedan od dva načina: mogu se povlačiti okolo kao ubogi osuđenik na smrt i proplakati vrijeme koje mi je preostalo ili mogu pokušati dobiti od života onoliko koliko još mogu. Biram ovo drugo jer sam borac, a rak mi je priuštio borbu života. Prihvaćam to kao prirodni eksperiment koji me prisiljava da konačno testiram jesam li u pravu ili nisam. Dogodilo se nešto čudno. Prošla je godina dana, pa druga, treća i još sam tu. Pokazalo se da sam baš ja ta sretna iznimka.
Nakon toga uložio sam poseban napor u to da smanjim svoju razinu stresa. Moram jako paziti što ću sad reći jer ja sam znanstvenik i znate, ne postoji statistika koja povezuje stres s rakom. Neovisno o genetskim i okolišnim uzročnicima raka, mogu reći samo da je veza između raka i stresa vrlo komplicirana. Na isti način na koji elektricitet može i prouzročiti i spriječiti zagrijavanje, ovisno o tome na koji su način stvari uravnotežene, stres može i pokrenuti i spriječiti bolest.“Novinar ga upita:“ Neki ljudi rak opisuju kao bolest pri kojoj tijelo na određeni način odbacuje sebe. Da idemo i korak dalje od te pretpostavke, bismo li mogli reći da su ljudi koji drastično poriču svoje temeljne potrebe nekako skloniji oboljeti od raka? Drugim riječima, ako osoba negira svoje potrebe, može li se njeno tijelo pobuniti i početi negirati sebe?“Selye je odgovorio: “Ne mogu reći ni da ni ne. Znanstvenik sam, nisam filozof. Sve što kao znanstvenik mogu reći jest to da velika većina fizičkih oboljenja dijelom ima i određeno psihosomatsko ishodište.“
Dr. Seyle bio je oprezan u svojim izjavama. No, sve je više dokaza da su nastanak i tijek bolesti snažno povezani sa sposobnošću i spremnošću osobe da se nosi sa stresom. Tako npr. stresovi koje odaberemo izazivaju totalno drugačiju reakciju od onih koje bismo voljeli, a ne možemo izbjeći. Bespomoćnost je teška, možda i teža od samog stresora, situacije koju percipiramo kao nesavladivu, tešku, prezahtjevnu. Bit je uvijek u interpretaciji stresa, u njegovu tumačenju. Iste okolnosti mogu se različito doživjeti pa tako i reakcija organizma može biti bitno drugačija.
Zato je važno učiti tehnike za suočavanje sa stresom (prakticirati mindfulness, autogeni trening, progresivnu mišićnu relaksaciju, vježbe za automatske negativne misli, odlaziti na psihološko savjetovanje i psihoterapiju i dr. Osvještavanjem vlastitih slabosti i snaga, boljim uvidom u vlastito stanje i učenjem vještina suočavanja sa stresnim situacijama jačamo svoje kapacitete za nošenje sa stresom, za bolje socijalne odnose, veću psihološku dobrobit i zdravlje.
Napisala: Antonija Pleša, socioterapeut
Fotografija: Pixabay
