Ponekad, dok se trudim zaspati, ne mogu prestati misliti na neke, drugima možda nebitne stvari.
U vremenu opterećenom nizom ozbiljnih svjetskih problema, možda se čini sebično govoriti o svojim, osobnim problemima. No, oni su tu, dio naše svakodnevnice.
Osobni problemi odnose se na naša osobna iskustva, nešto samo moje, tvoje, privatno. U taj svijet ne želimo pustiti svakoga, oprezniji smo, suzdržaniji. Čak i kada na društvenim mrežama dijelimo naočigled puno toga – sve to prolazi kroz poseban radar. Prije nego ubacimo neki sadržaj zamišljamo kako bi to moglo drugima izgledati, što će oni reći, hoće li im se sviđati?
I to je u redu sve dok nečije mišljenje ne postane važnije od našeg, dok smo autentični, svoji. Kad nam tuđi stavovi i mišljenja postanu važniji od našeg, kad se podređujemo tome, počnemo raditi ono što mislimo da je in – tada imamo problem, gubimo sebe u potrazi za lajkovima, zanemarujući svoj unutarnji glas.
Ne znam više tko sam…
Ne znam više što želim…
Ništa nema smisla…
To su samo neke od popratnih pojava.
Zaboravljamo da niti jedan život nije savršen. Uvijek negdje pada kiša i mora doći noć, da bi došao dan.
Pitam se je li razumiješ? Je li ti jasno ko sunce, da nisi sam/a u tome svemu?
Samoća budi strah kod mnogih ljudi. Osim ako ju namjerno odabereš, da bi čuo samog sebe. Neki ljudi godinama nisu poslušali svoj vlastit glas. Cijelo vrijeme neka buka, žurba, trpanje u kalupe, trčanje tamo-ovamo.
Stani!
Diši!
Poslušaj se!
U tišini možeš čuti jako puno toga. Puno brže shvatiš neke stvari. Ponekad upadneš u vrtlog misli, a kad ti se zavrti u glavi – opet slušaj. Samo polako, stani sa strane, kao da promatraš nekoga. Ne treba ti mobitel. Treba ti tišina. Osobna tišina u tebi. Tamo se skriva mir.
Magdalena Helena
Dziendziel Skračić
Image by Dean Moriarty from Pixabay
