Giovanina pozitivna i negativna potkrijepljenja
Giovana je bila djevojka od 16 godina s prekomjernom težinom već od ranog djetinjstva. Tijekom svog života pretrpjela je mnoga izrugivanja zbog težine i oblika tijela te je razvila uvjerenja da nije ugodna kao osoba. Njena majka bila je učiteljica i stalno je bila na dijeti. Otac je bio sudac i bio je posve predan poslu. Oba roditelja nastavljala su kritizirati Giovannu i tražiti od nje da dobiva najbolje ocjene u razredu. Na početku treće godine gimnazije Giovanna je odlučila početi s rigoroznom dijetom. Za oko tri mjeseca izgubila je oko 8 kg. Kolege i roditelji čestitali su joj na postignutom rezultatu(pozitivno socijalno potkrepljenje). Napokon se osjećala da ima kontrolu (pozitivno kognitivno potkrepljenje) i da je drugi cijene, osobito njeni roditelji. Zbog toga je još više pojačala dijetnu restrikciju i izgubila daljnjih 5 kg. Mršavost je izazvala pojavu amenoreje, slabost, opsjednutost hranom, promjenu raspoloženja, socijalna izoliranost i teškoće koncentracije. Neke su hematokemijske pretrage pokazale i prisutnost teškog oštećenja jetrene funkcije i znatno smanjenje bijelih i crvenih krvnih zrnaca. Zbog toga je morala prekinuti školovanje te je bila hospitalizirana. Giovanna se ipak osjećala zadovoljnom zbog postignute težine i istovremeno joj je laknulo što ne mora više pohađati školu (negativno potkrepljenje). Nadalje, premda više nije dobivala pozitivne komentare zbog gubitka težine, bila je zadovoljnija jer je otac počeo iskazivati pažnju i svakodnevno provoditi s njom mnogo vremena koje je prije posvećivao poslu (socijalno pozitivno potkrepljenje).
O poremećaju hranjenja ili poremećaju prehrane
Poremećaj hranjenja ili poremećaj prehrane jedan su neobičan medicinski, sociokulturni, ekonomski i duševni problem. Upravo radi tih dimenzija pobuđuju mnoge reakcije od predrasuda i posprdnih primjedbi neupućenih i neobrazovanih do teorije nepotvrđenih argumenata upućenih i empirijski uvučenih u poremećaje. Ako krenemo od postavke da osoba koja oboli od takvog poremećaja najmanje brine o svim tim teorijama i predrasudama možemo se samo zamisliti zašto smo spleli toliko riječi i pretpostavki oko nekih ozbiljnih duševnih boli koje pogađaju takvu osobu.
U takvoj je boli osoba prvenstveno i najprije sama sa sobom i svojim mislima, sama sa svojim predrasudama i osjećajima za koje misli da su samo njene, često ih se srami, uspješno ih skriva (često godinama) i brani sa stavom da je to sve nešto malo i beznačajno, nevrijedno spomena i razgovora. Kada nakon nekog vremena pokuca realitet na vrata toliko snažno da se vrata ili otvore ili zaborave da su postojala, osoba s poremećajem ima dojam da je ostala bez nekih važnih dijelova svoje psihološke odjeće, obuće i opreme za zaštitu od svijeta. Ostaje tako „psihološki ogoljela“ i izložena mnogim onima koji radije pretpostavljaju nego da misle i radije pričaju nego da suosjećaju.
U takvim trenutcima Internet i knjige tješitelj su roditeljskih razmjera. Tada stupa na snagu netko tko je sreo mnogo oboljelih , razumio ih i pomogao im da se izbore za sebe u poremećaju hranjenja. Goleme količine hrane počinju se pretvarati u osjećaje i riječi, sva silina pogrešnih misli rasprsne se u jutarnjem povjetarcu koji miriše na pekarske proizvode i očišćeni toalet. Stručnjak koji nije iscjelitelj već samo čovjek koji nudi prave psihološke alate polako koči ustaljene zablude.
Nekima treba stručnjak sa ustanovom, krevetom i pomičnom ekipom, nekima samo jedan tim dnevne bolnice a nekima, na njihovu sreću, samo jedna dobra knjiga i povjerenje u stručnjaka i u svoje strpljenje.
Dr. Hrvoje Handl, psihijatar, voditelj Dnevne bolnice za poremećaje prehrane, psihijatrijska bolnica „Sveti Ivan“, Zagreb
Tekst preuzet iz knjige i recenzije iste: Riccardo Dalle Grave; Kako pobijediti poremećaje hranjenja, Program temeljen na kognitivno-bihevioralnoj terapiji
Članak sastavila: Božica Tunjić
Fotografija: Unsplash
