Ovo kratko promišljanje o analogiji između psihoterapije i kuhanja potaknuto je inspirativnim razgovorom sa gospođom Marijom iz Virovitice o zdravoj prehrani i kuharskoj maštovitosti. Slijedi moj tekst i njezin komentar kao uzorak našeg živahnog dijaloga.
Psihologija i kuhanje: Sve je pomalo kuhanje, kuha oko nas, u sebi kuhamo ili nam je mama odavno nešto skuhala pa se sjećamo. Najdraže su mi bile mamine torte i bakine lepinje. Sve je kuhanje, a mi papamo kao djeca čokolino. I probavljamo, ponekad dugo, dugo.
Psihoterapija je zapravo probavljanje kroz osobnu i kolektivnu povijest neprobavljenih obroka. Ima tu svega i svačega, ostataka davno neprobavljene pljuske, ostavljenosti, ignoriranja, svrstavanja, moranja. Rata i mira, crvenog i crnog… Nije to lako, ali je psihološko-nutricionistički vrijedno. Kad bi se barem mogli vratiti u vrijeme kad je jednostavni savjet pomagao. Nema toga danas, sugovorniku se ponekad pomaže u procesu otkrivanja rješenja koje možda zbunjuje. Ponekad on je kuhar koji koristi sve one u životnoj ledenici zaboravljene sastojke. Neke treba odbaciti, neki se još daju iskoristiti. Ali kištra se mora očistiti. I ići dalje – kamo?
Vanja Popović, psihoterapeut
