POEZIJA
Poezija je jezik ljudskih osjećaja. Poezija je zrak i vatra i voda i tlo. Poezija je duh u našim plućima. Pogled. Promucane riječi. Poezija je prva zaljubljenost.mI prvo slomljeno srce. Poezija je glad. Riječ obješena u prostoru između usana, prije poljubca. Uzbuđenje. Poezija je želudac pun treptavih krila leptira toliko teških da te vuku prema tlu. Poezija je svjetlost koju nosiš poput baklje nakon što se iskopaš boli. Poezija je dugački razgovor uz ocean. Prvi snijeg. Miris keksa iz pećnice. Poezija je seks. Ushićenje. Svađa i pomirenje. Putovanje. Priča. Trčanje i smijanje. Smijanje i trčanje. Oezija je moć jedne osobe i jeka miliuna. Naš je opstanak poezija. Naši su životi poezija. A posljednji je čin zapisati je.
KOME PRIPADA DAR KREATIVNOSTI?
Znate što me rastuži? Kad mi netko kaže da nije kreativan. Kako smo uvjerili milione ljudi da je kreativnost dar koji pripada samo izabranoj šačici kad su ljudska bića maštovita po prirodi, kad nam je domišljenost omogućila da preživimo stotinama tisuća godina? Naša sposobnost da se udružimo, razmišljamo i rješavamo probleme naša je kolektivna kreativnost na djelu.
Dok smo bili djeca, svi smo žvrljali, crtali i pisali po bilježnicama. Bili smo premladi da smatramo kreativnost vještinom: sve je to bilo tek nešto što radimo, uz još deset aktivnosti. Ta naivnost i ta bezbrižnost omogućavale su nam da stvaramo slobodno, bez straka. Igrali smo se i istraživali samo zato što smo se željeli igrati i istraživati. Živjeli smo u trenutku. Zabavljali se.
Ali svakom novom godinom crtali smo rjeđe. U dvanaestoj smo zaboravili da smo ikad i vodili dnevnik. U srednjoj školi većina nas je odbacila pisanje i crtanje. Kako i ne bismo? Teret obveza svake je godine postajao sve teži. Imali smo toliko posla s dugačkim popismom školskih predmeta i izvannastavnih aktivnosti da nismo ni imali energije za bog zna šta drugo.
Nije ni čudo što kad odrastemo, na nova iskustva reagiramo riječima:“ Ne mogu. Nisam kreativna“. To često znači:“ Bojim se jer neću biti dobra u tome, a ako ne budem dobra, osramotit ću se.“ Okrenuli smo leđa aktivnostima koje nam ne bi pošle za rukom otprve.
A što je sa slobodom? Što je s otkrivanjem novoga? U svima nama krije se dijete koje želi da ga primijete i vole, koje želi zaliječiti rane. Moramo ga osloboditi i pustiti da se igra. Kreativnost ozlazi iz okvira platna i papira. Kreativnost je ples. Čišćenje kuće, pisanje sastavka, smišljanje isprike zašto ove godine ne možemo doći na ručak za Dan zahvalnosti; sve to zahtjeva kreativnost, kao i pospremanje ormara, kuhinje, vrtlarenje i švrljanje među policama knjižnice. Svi možemo biti kreativniako kako želimo.
SLOBODNO PISANJE
Pišem zato što ne znam što mislim dok ne pročitam što sam rekla.
Flannery O’Connor
Pisanju sam se okrenula u teškom razdoblju života. Pokrenula bih štopericu, uzela olovku u ruke i pisala sve što bi mi palo na pamet. Izlila bih srce na papir i to bi mi smirili um. Taj oblik pisanja, slobodno pisanje, pomoglo mi je na putovanju prema ozdravljenju.
… Slobodno pisanje, odnosno zapisivanje struje misli, metoda je osluškivanja vlastite svijesti i istovremenog zapisivanja misli. Pritom si ne morate razbijati glavu kvalitetom: jedini je cilj pisanje bez suzdržavanja. Nemojte brisati ni križati zapisano. Nemojte previše razmišljati. Samo pišite i nemojte stati dok ne osjetite da ste rekli sve što ste željeli.
KAKO SAM JA POČELA PISATI
Moje putovanje prema poeziji počelo je u srednjoj školi, kad sam počela izvoditi vlastita djela na pozornici.
Za mene je to bila čarolija – stati na pozornici s mikrofonom u ruci. Prvi put u životu osjećala sam se kao da doista živim i kao da me doista netko sluša. Pisala sam pjesme čije je izvođenje trajalo 4 – 5 minuta, izvodila ih u podrumima, mjesnim zajednicama i svim drugim prostorima koji bi mi pružili priliku.
Često kažem da mi je trebalo dvadesetjedna godina da napišem prvu knjigu, mlijeko i med. Prvi umjetnički projekt koji dovršite je takav: zbroj svih godina koje ste proživjeli prije njega. med i mlijeko nije knjiga koju sam napisala nego nešto što mi se dogodilo. Iskustvo koje je aktiviralo sva moja osjetila. Pisanje je danas jedan od najčešćih oblika katakarze u mom životu. Kadkad zaklopim oči i prisjetim se tih godina. 2010., 2011., 2012., 2014. Bila sam spremna primati sva ta iskustva. Dati. Osjetiti. Razrezati nožem. Bila sam ranjena. Oblivljena krvlju. Prvi put u životu suočila sam se sa zlostavljanjem koje je pretrpjelo moje tijelo. Zakoračila sam sa samopouzdanjem koje je prestrašilo sve muškarce u mojoj blizini. Nije im se svidjelo što stojim na pozornici i tako otvoreno govorim o seksualnom zlostavljanju. Nisam se dala smesti i nastavila sam svojim putem jer ugađanje muškarcima nije moj zadatak. Moj je zadatak bio važniji. Nasreću, bila sam okružena snažnim ženama koje su me izdignule iz tame u najcrnjim trenutcima. Bez njih ne bih bila ovdje. One su mi dale prostor za pisanje i prostor na kojem sam svoje misli podijelila s vama.
MOJ STIL
Svoju poeziju u glavi dijelim na dva tipa. Prvi je tip izvedbena poezija koja oživi na pozornici. Najčešće je duža i pišem je da bih je izvela na pozornici. Ona plet priču i uvlači slušatelja u novi svijet. Pisanje tog tipa poezije za mene je poput skladanja glazbe, a njezino izvođenje poput koncerta.
Svaka pjesma izroni iz mene s vlastitim ritmom i slogovima, s jednostavnom melodijom i ritmom. Možda je to zato što sam odrasla slušajući poeziju Pandžaba, a u kulturi Pandžaba poezija je dio usmene predaje. Među najdražim mi trenutcima u mom odrastanju bilo okupljanje žena iz moje zajednice u plesu giddha, popularnom narodnom plesu Pandžaba. Plešući giddhu, žene bi pjevale boliyan, kuplete. Okupljanje za giddhu, bilo je jedno od rijetkih prilika da se žene druže bez muškaraca. Tom bi prilikom raspuštale kosu, plesale, smijale se i prštale od radosti. Smišljale bi kuplete jedna za drugom, duhovito podbadajući svekrve, ogovarajući susjede, braću i sestre i jedni druge. Njihovi su stihovi i danas među najsmješnijima koje sam ikad čula. Pjevale su boliyanne pune seksualnih aluzija, toliko smiješne da bismo padale s nogu od smijanja. U tom je prostoru sve bilo dopušteno, a svaka od nas meta. Žene bi se tom prilikom ispuhale, zbacile s ramena sav teret i vratile se često teškoj svakodnevnici.
Zbog toga je poezija za mene uvijek bila vještina koja se izvodi uživo. Metoda ozdravljenja koja je na raspolaganju svima u zajednici.
Drugi tip pisanja poezije, koju zovemo papirna poezija – poezija koja oživi na papiru. Mislim da papirna poezija ostavlja najsnažniji dojam dok je čitamo u sebi. Izgled pjesme na papiru igra važnu ulogu u doživljaju čitatelja. Svaki je element promišljen. Interpunkcija daje ritam, kao što ga daje i nepostojanje interpunkcije. Razmaci među stihovima promišljeni su. Volim staviti razmak na mjestima gdje se prekida melodija. Kada završim redak na riječi koju želim naglasiti.
Iako papirna poezija može varirati duljinom i stilom, volim eksperimentirati kraćim oblicima sažetijeg značenja. Nastojim koristiti riječi koje će sletjeti u srce čitatelja kao da ih prikovala gravitacija.
Dok proživljavam prekid ili nešto traumatično, stvarnost se ne ocrtava pred nama polako, nego se zaleti na nas poput metka, zabije se u nas brzo i nemilosrdno. Želim da moja poezija tako djeluje, zato i jest tako izravna. Želim da pogodi brzo i nemilosrdno, poput metaforičkog metka. Svaka riječ koju upotrijebim ima važnu ulogu. Uređujući, izbacimo sve riječi koje nemaju svrhu. Ne želim suviše nepotrebne riječi.
To vam govorim da vam pokažem kako i zašto pišem. To ne znači da i vi morate tako pisati. Pišite kako god trebate da se osjetite živima i da shvatite da ste primjećeni.
U ovoj ćemo knjizi eksperimentirati i kraćim i duljim pjesmama.
Autor: RUPI KAUR pjesnikinja je, umjetnica i profesorica. Kao 21-godišnja studentica Rupi je napisala, ilstrirala i sama objavila svoju prvu zbirku poezije, mlijeko i med. slijedila je njezina stilski sestra blizanka, zbirka sunce i njeni cvjetovi. Te su zbirke prodane u više od deset miliona primjeraka i prevedene na više od čedrdeset jezika. Njezina zadnja knjiga tijelo dom debitirala je na prvom mjestu na top-ljestvicama najprodavanijih knjiga u cijelom svijetu. Godine 2021. sama je producirala Rupi kraul Live na Amazon primeu. U svojim djelima bavi se ljubavlju, gubitkom, traumom, ozdravljenjem, ženstvenošću i imigracijom. Najbolje se osjeća dok stvara umjetnost, izvodi svoju poeziju na pozornici i provodi vrijeme s obitelji i prijateljima.
Napisala: Božica Tunjić
Fotografija: Unsplash
