„Nije mi dovoljno loše da potražim pomoć“
Mnoge osobe prolazeći kroz teške životne periode ipak odluče ne potražiti pomoć stručnjaka jer im se čini da taj problem nije dovoljno težak da bi se nekome javili. Stoga umanjuju težinu vlastita problema kako bi izbjegli osjećaje srama ili krivnje zbog traženja pomoći koju procjenjuju da ne zaslužuju. Zašto je tomu tako?
Pitanje granice normalnog-patološkog ili svakodnevnog-odstupajućeg oduvijek je okupiralo društvo te su se stoga razvili mnogobrojni kriteriji koji nastoje definirati granicu između jednog i drugog. Međutim u praksi ta granica nije tako jasna i često nije lako odrediti što je „normalno“, a što odstupa od „normalnog“. Ljudi se u svakodnevici često vode takozvanim „statističkim kriterijem normalnosti“ koji podrazumijeva da je normalno ono što je često. U kontekstu poremećaja hranjenja, osobe narušenog odnosa prema hrani i tijelu, mogu možda pomisliti kako njihov narušen odnos prema hrani nije problematičan jer je držanje dijeta „normalno“ , jer je to dio današnje svakodnevice i jer razne oblike dijetnih ponašanja opažaju na različitim mjestima: na društvenim mrežama, u svojoj okolini, u svijetu poznatih i slavnih.
Takvo razmišljanje može biti uistinu opasno jer nas može udaljiti od toga da potražimo pomoć. Stoga je potrebno pokušati sagledati vlastiti život i slijediti takozvani „subjektivni kriterij normalnosti“ često zvan „kriterijem osobne patnje“. Prema ovom kriteriju vodič za granicu „normalnog“ i „odstupajućeg“ je u našoj vlastitoj procjeni svoje svakodnevice. Umjesto da svoja ponašanja i funkcioniranje uspoređujete s drugima i na taj način procjenjujete treba li vam pomoć, osvrnite se isključivo na svoju svakodnevicu. Zapitajte se: Koliko ovo što mi se događa ometa moje dnevno funkcioniranje? Koliko ja patim zbog ovoga? Koliko mi je teško ispuniti svakodnevne obaveze? U kontekstu narušenog odnosa prema hrani i tijelu, zapitajte se: Koliko je hrana fokus u vašem životu? Ometa li fokus na hranu neke druge aspekte vašeg života: druženje, školovanje, partnerski odnos…? Ima li hrana samo funkciju hrane ili i neku drugu? Ako su odgovori na ova pitanja potvrdni, bilo bi dobro da razmotrite opciju traženja stručne pomoći.
Međutim, često i kada pomislimo da nam je pomoć zaista potrebna oklijevamo u tome da ju
potražimo. S jedne nas strane privlači opcija traženja pomoći i suočavanja s problemom, ali s druge strane ne. Istovremno i želimo i ne želimo pomoć. Osoba se može osjećati kao da je na klackalici na kojoj važe razloge za i protiv javljanja. Psihološkim rječnikom govoreći, osoba prolazi kroz konflikt istovremenog privlačenja i odbijanja i takvo stanje u kontekstu spremnosti za promjenu nazivamo ambivalencijom. Prepoznajemo rizike i šteta svojega ponašanja, ali ih teško napuštamo jer su oni postali naša svakodnevica. Osjećamo se kao da se nalazimo u začaranom krugu iz kojega je teško izaći što nas može dodatno obeshrabriti u tome da potražimo pomoć. Ovakvo stanje ne treba osuđivati, ono je vrlo često pojava prilikom traženja pomoći i predstavlja početnu točku naše spremnosti na promjenu.
Ako se prepoznajete u ovome tekstu i trenutačno prolazite kroz period oklijevanja u traženju pomoći, mi vas ohrabrujemo da nam se javite i napravite prvi korak prema putu oporavka. Nekada naši uobičajeni mehanizmi suočavanja nisu dovoljni te stoga trebamo stručno vodstvo na našem putu. Narušeni obrasci hranjenja utječu na mnoge segmenta našeg života i zato je važno prvo ih prepoznati, a onda i reagirati i potražiti stručnu pomoć.
Martina Štrk, mag.psych.
Tekst preuzet s portala Bea, Centar za poremećaje hranjenja
Photos courtesy of Pixabay
